Red Purple Black

Skijanje je droga: snig je naš bili prah, a ne kokain!

IspisE-mail

PRIČE IZ SUSJEDSTVA
Zapantija san riči moga dragoga susida, svestranog bračkog Splićanina šjor Tonka Kirigina, koji mi je, kad je čuja da mu sin Nikša ide skijat na Jahorinu, reka:

- Zapanti šta ti Tonko Kirigin govori: Nikša će se iz Bosne, di se ide vozit na onin dašćicama po snigu, vratit u gipsu! Nije prirodno da Splićanin i Dalmatinac gre na snig. Za nas je more, barka, sunce i Čekinje, a neka Slovenci vozidu one šćape po snigu! Snig je za Slovence, snig nije za Dalmatince. Mi po snigu ni odat ne znamo, a pogotovo se utrkivat po njemu i činit svakakve monade...

Znate li šta se dogodilo? Nikša Kirigin, danas diplomirani inženjer elektrotehnike u spliskon škveru, s toga svoga prvoga skijanja stvarno se vratija u gipsu. S oproštenjen, spizdija je kolino. A kad ga je moj dragi šjor Tonko vidija da u kuću ulazi s nogon u gipsu, nazva me je na telefon, reka da odma dođen u njih, a onda s vrata počeja govorit:

- Šta san ti reka, a? Šta san ti reka? Eno ga u sobi, eno ga u postelji s nogon u gipsu. Ko je vidija da Splićanin gre skijat? Majko moja bila, šta je ovo došlo: da Dalmatinac voli snig!? Mora brzo sud svita, mora, sve je išlo kvragu!

s1
Kupres je najbliže i najomiljenije skijalište Splićana

Velika tradicija
Bilo je ovo prije skoro četrdeset godina, sitija san se ove istinite priče kad mi je rečeno da učinin priču o spliskin skijašima. Ali da ne pišen o onima koji u prvon misecu idu na snig da bi, kad se vrate, mogli reć kako su nedilju ili dvi nedilje bili u Austriji, Italiji i Sloveniji na snigu, koji se, ka ono, idu šminkat na snig, nego o pravin skijašima kojih u Splitu ima već mali milijun godina.

Splićani su, ako niste znali, još 1933. godine osnovali skijašku sekciju pri Planinarskon društvu Mosor. I lipo se “primila” među Splićankama i Splićanima, među kojima je kružilo: U iston danu se moremo kupat i skijat! Najzaslužniji za rođenje skijaškog sporta u Splitu bili su Pavle Lavrenčić, Drago Ulaga, Miro Zavodnik i Petar Gjurković.

A ostalo je zabilježeno da su, uz osnivače sekcije, Splićani koji su prije skoro osandeset godina zavolili skijanje na Kamešnici i Vagnju bili: Vlado Andrijašević, Miro Bojić, Gjorgje Buić, Miće Cerineo, Dalibor Čorak, Petar-Pjero Dešković, Kruno Dešković, Pere Dragičević, Milorad Družeić, Gjeki Gattin, Miće Gattin, Živko Gattin, Renato Hartman, Zdenko Kelović, Tonko Krstulović, Valter Messmer, Gaston Pasches, Marjan Pasches, Albert Pavlović, Vasilije Petrošić, Žarko Radica, Boris Regner, Dragi Smoje, Vlade Supin, Boris Šitić, Mario Trumbić, Ljubo Uvodić, Stipe Vrcan, Vojko Žagar...

Zašto ovakav uvod? Odgovor je da prvi čovik današnjeg Skijaškog kluba Split, mater i otac spliskih skijaša, duša i srce spliskog skijanja, 47-godišnji Blaženko Granić: - Ovo je dobro znat da bi se znalo da skijanje u Splitu nije, s oproštenjen – zajebancija!

Znan da nas dandanas smatraju čudacima i redikulima, znan da nan govore kako smo išli na kvasinu jer nan je skijanje najdraži sport, ali malo ko u Splitu zna da splisko skijanje ima veliku tradiciju. I da to šta mi činimo nije nikakvi hir grupe spliskih ludaša, nego ljubav prema sportu koji nan je u srcu isto ka šta je to drugima balun, košarka, rukomet, vaterpolo, jedrenje...

s2Pogled s Čajuše

Sto na uru
Mora san priznat Blaženku Graniću da san puno bliži onome šta je o Splićanima i Dalmatincima na skijama govorija, nažalost, odavno pokojni, šjor Tonko Kirigin nego šta mi govori on. Odma me dočeka na nož: - Ma, to su predrasude. I danas smo brojniji od puno sportova u Splitu. Virovali ili ne, u Skijaškon klubu Split, koji se 1976. godine odvoija od Planinarskog društva Mosor i posta zaseban klub, ima oko 600 članica i članova.

Natjecatelja i rekreativaca. I još jedan put, virovali ili ne, članovi Skijaškog kluba Split skijaju cilu godinu, a ne samo u zimskin misecima. I usrid lita naše skijašice i skijaši idu na snig, najčešće na nama najbliži glečer, na 3150 metara visoki Molltaler Gletscher u Austriji, jedno uru i po udaljen od izlaza iz tunela Karavanke. Eto, dok se svi ostali spliski sportaši liti kupaju, spliski skijaši voze se po snigu u Austriji!

Blaženko Granić je spomenija spliske učiteljice i učitelje skijanja – Ivanu Olujić, Anu Granić, Zvonka Radića, Borisa Siriščevića, Antu Gotovca... – ali i natjecateljice i najtjecatelje iz Splita o kojima se već lipo govori u svitu skijanja, a to su: Karmen Ćuk, Melina Čota, Ana Granić, Dora Granić, Ivana Olujić, Marin Vučković... Ko bi reka: skijanje je posebno popularno među spliskog dicon!

Prije tridesetak godina i spliska dica, njih oko 200, s četri autobusa redovito su za zimske praznike odili skijat na Jahorinu. Danas ih oko 300 skija na školskin prvenstvima i u natjecateljskon skijanju. - Je, bude oko 150 skijaša iz osnovnih škola i isto toliko skijaša iz srednjih škola. Ove godine organiziramo prvi put i takozvani Baby Sprint, utrke dice do osan godina. I to iz cile Dalmacije.

Da vidite da ni to natjecateljsko skijanje najmlađih nije zafrkancija, izniću podatak da osnovnoškolci u disciplini Super G dostignu brzinu i – od 100 kilometara na uru!? Jeste čuli: sto kilometara na uru! Skije budu puno veće od njih: dica visoka 160 centimetri voze na skijama dugin 191 centimetar!

s3Mali spli’ski skijaši: Ivan Mimica, Ivana Olujić, Dora i Ana Granić, Melina Cota, Pavla Bašić i Dorotea Mimica

Sljeme i Platak
Splisko skijalište je Kupres, ali spliski skijaši i rekreativci uglavnon idu vanka Hrvatske: u Austriju! Ne idu tamo samo Splićani: Blaženko Granić mi je reka da zagrebački skijaši ne treniraju na Sljemenu, niti riječki skijaši na Platku: - Svi se mi nađemo na istin skijalištima u Austriji!

Zato što jedna staza na Sljemenu i ona na Platku ne more primit sve natjecatelje i rekreativce! Godišnja karta na 37 skijališta na Molltaler Gletscheru košta 240 eura, a, uz raznorazne popuste, pun pansion tamo košta 32 eura. A kako se zna da je sto dana skijanja na godinu minimum za svakog mladog skijaša (“Mi Splićani se držimo te brojke od sto dana, a skijaši ostalih hrvatskih klubova već su uvatili i 140 dana skijanja na godinu” – veli Granić), onda nije teško izračunat da skijanje nije jeftin sport.

Ko to sve financira? Granić je jasan: - Od Grada Splita dobijamo 30.000 kuna godišnje, a triba nan – 20 puta više: oko 600 iljada kuna! I ko to financira? Roditelji! S tin da nan Elan daje veliki popust na skije, fala in na tome.

Polovna oprema
Granić je reka i to da nova skijaška oprema dođe oko 3200 kuna – skije 1500, odijelo 1000, pancerice 700 kuna – ali ima i polovne opreme koja se more dobit u po cijene. Dozna san i to da su posebna priča rekreativci. Uglavnon se svima dogodi isto: čin stanu na skije i provozaju na njima prve metre – gotovo je! Postanu zaljubljenici u ti sport, navaljuju kad će se opet ić na snig. S tin da se, kako govori Granić, skijat more do duboke starosti.

Ima skijaša rekreativaca šta su odavno prišli osandesetu, a ima ih i starijih od devedeset godina! Nije baš da lete po snigu nizbrdo brzinon od sto kilometri na uru, ali učinu na skijama i nekoliko uri na dan. Bivši sportaši koji počnu skijat postanu ovisnici o skijanju. Među spliskin sportašima Granić ističe dvojicu: to su Dino Rađa i Karlo Kuret! S tin da je Dino Rađa totalno poludija za skijanjen, svaki čas ga se more vidit kako juri skijaškin stazama u Austriji i Italiji.

Je li koji put skijajući opalija glavon u bukvu – e, to se ne zna! Još se jedna stvar ne smi zaboravit: spliski novinari imaju skijaša koji je u vrhu kvalitete novinara skijaša. To je dugogodišnji novinar Slobodne Dalmacije, a sad urednik Portala SD Zoran Šagolj! Blaženko Granić puno fali našeg kolegu, za njega će reć da je veliki zaljubljenik u snig i meštar od skijanja.

A svi u Skijaškon klubu Split, bez obzira jesu li natjecatelji ili rekreativci, govore skoro uglas: Skijanje je droga: snig je naš bili prah, a ne kokain! Za kraj jedna pikanterija koja zvuči nevjerojatno: prvi tečaj skijanja na Kranjskoj gori krajen 19. stoljeća organizira je – Splićanin! Zva se Gvido Kaliterna, bija je iz spliskog Velog Varoša, a skijanje je naučija i zavolija u Švicarskoj. I Slovenci za to znaju...


Smoje o skijanju

Pri misec dan pa je u Split veliki snig. Omar su jata mularije trkala na Marjan sa starin sidalican i spuštala se niz jednu nizbrdicu. Parilo je ka na Planicu. Kad je prešident o općine to vidija, umra je od straja. Reka je: “Ne raskrabi li se brzo snig, evo ti novoga prvaka u skijanju i skokovima!”

Srićon izašlo je sunce i sniga je nestalo. Eto takvi smo van mi Splićani. A ča je najsmišnije, ne bavimo se športon radi gušta oli rekreacije. Ma kakvi!? Mi njanci ne volimo trenirat, a športom se bavimo usput samo za to da moremo potuć sve furešte... – pisa je u Slobodnoj Dalmaciji o skijanju veliki, neponovljivi Miljenko Smoje.


Svjetski Gips

Blaženko Granić ističe: “Ante Kostelić Gips je svjetsko čudo! Hrvatska gotovo da nema pravu skijašku stazu, a, najprije Janica Kostelić, a sad Ivica Kostelić drmaju svjetskin skijanjen.

Država koja ima 24 skijaška kluba, s tin da sama Francuska ima deset iljada klubova(!?), daje najbolju skijašicu i najboljeg skijaša svita. Sve je to zasluga samo jednog čovika – Ante Kostelića Gipsa! Svaka čast, majstore!”


Izvor: Slobodna Dalmacija

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji