PROLJEĆE JE, A U MENI NEMIR...

Ispis

Autor Ena Utorak, 24 Svibanj 2005 10:33

Rani jutarnji sati…stižem na Kupres i ne prepoznajem ga. Predamnom zelena prostranstva, polja cvijeća, cvrkut ptica i proljetni mir bez daška vjetra…ništa što sliči na Kupres  kakvog smo navikli doživjeti u veljači i ožujku. Priroda nikad življa….a meni izgleda kao da spava. Sve izgleda drugačije, gotovo nezamislivo da priča ispričana zimi govori o istom ovom Kupresu koji sad sniva proljetni san.

S rukama u džepovima šetam s noge na nogu i pogled mi seže visoko u brda, dok mi se mislima nostalgično izmjenjuju kadrovi zime. Pa se mislim, kako bi bilo da zima nikada ne prestane, da snijega uvijek ima, da svaki vikend možeš na skijanje…..ma ne, ipak je ovako bolje, imaš ga taman koliko ti treba, možda malo i manje od toga, točno koliko treba da ti bude žao kad ga nestane i točno koliko treba da u tebi cijelu godinu budna stoji želja da snijeg što prije padne…
Provjerila sam, Kupres je još uvijek tamo, samo se malo presvukao. I dok on fali nama, vjerujem da falimo i mi njemu...

Sagnula sam se i ubrala jedan cvijet da me putem do Splita što dulje drže misli…i tako, u mislima dok sam se udaljavala, bacih zadnji pogled visoko u brdo, a tamo zadnjim snagama protiv sunca bore se posljednje pahulje snijega i lagano topeći se šapuću proljeću priču o zimi što im je darovala radost…. I nama…. Tek je svibanj…