Red Purple Black

Iznad Pave jesti Čavi pitu s glave

IspisE-mail

BICIKLOM PO VLAŠIĆU
Ljeto se primiče kraju a pogledi se već bacaju prema zimi. Omiljena skijališta dolaze u misli a među njima najomiljenije na ovim stranicama zauzima posebno mjesto. Dovoljno je napisati: Vlašić.

Ima li što od novih staza, liftova ili nekih drugih sadržaja ili se i dalje samo zidovi za prazne sobe grade. Zašto ne posjetit planinu baš u ovo vrijeme?! Prošetati barem stazama, biciklirati, posjetiti FIS-ov resort ili samo drmnuti ćevape ili kakvu drugu bosansku delikatesu. U povratku kući ponijeti malo sira kakav se ipak rijetko gdje drugo može kupiti.

Kao klinac često sam gledao iz zeničke kotline odašiljač na Paljeniku, činio se tako visoko i tako daleko, nedostižno. Milijun puta sam valjda kao i svi bio na Babanovcu, malo manje na Markovcu ali iznad toga nikad. Jedno prijepodne oslobođen drugih obaveza i odluka je pala, idem gore. Za planinarenje premalo vremena a s mtb.ba su već ranije skinuti GPS trackovi za biciklističke staze, k tome kreću s Babanovca kako bi se izbjeglo dosadno penjanje iz Travnika preko Galice, koje vole vjerojatno cestovni biciklisti dok brdski, pa i ja, zaziru od asfalta.

Autom do poznatog platoa na Babanovcu. Praznog, bez automobila, ali i bez pasa i smeća ovaj put. Na bicikl i lagano prema Galici koja mi - i nakon obilaska malo većeg dijela Vlašića - uvijek izgleda kao najslikovitiji pejzaž na Vlašiću. Dalje odlično označene staze različitih težina koji su u biti u velikoj mjeri široki makadami tako da svatko može naći stazu primjerenu svojim mogućnostima. Odabirem onu za Paljenik i konstantnim ne preteškim usponom stižem do planinarskom doma na Devečanima, nakon kraćeg razgledavanja i razgovora nastavljam do vrha. Prolazim pored skretanja za Kraljicu i kažem samom sebi da ćemo (ja i moj bike) to drugi put. Mora se nešto i ostavit za dogodine.

Pripomenuo bih kao svojevrsno garniranje cijele priče posebnost interakcije sa živim bićima na ovakvim putešestvijama po Bosni. Primjerice, sretneš pastira a on te pita: "Odakle si?". Kažem ja: "Bosanac ali iz Zagreba." "Koje selo u Zagrebu?", ozbiljnim tonom će on. Pa saznaš nehotice neke nepotrebne informacije od domara u domu: "Bit će i ove godine ajd' ti Zijo iscijepaj drva, ali neće Zijo bogami...", mada znam i ja koji ga prvi put vidim i čujem da hoće, iscijepat će. Pa tornjaci kojih ima puno, ali su nezainteresirani za goste poput mene, a tako smireni i fokusirani, veselih lica da i oni kao i cijela planina umiruju čovjeka. Na vrhu obitelj šetka, pitam ih odakle su. „Iz Zagreba“ kažu ali otac podrijetlom iz središnje Bosne, izgleda da Vlašić jedino nas nostalgičare vuče k sebi.

Pogled uokolo lijep, no Čavo i Pavo čekaju, doduše neće pobjeći. Hajde rek'o, vakat je da vidim te potencijalne ski staze koje su na ovim stranicama se prolazile na turno izletima, a još i više preko Google mapsa. Lagana vožnjica, spust kroz malo šume i eto me na polusrušenom planinarskom domu Šantić. Pogled prema gore pokazuje potencijalne staze za skijanje, kao stvorene za početnike turno skijaše što i ja možda uskoro postanem. Začudo i nema puno šume koju bi trebalo sjeći za pravljenje staza. Padine blage a ski staze bi bile duge i dužinski i vremenski. Lagano spuštanje na Jezero koje to nije, nego je livada iznad Markovca, pa spuštanje dalje niz poznate ski staze uz blagu modifikaciju rute kako bih stigao na nešto "na kašiku" kod Šalaka. Zlokobne mrtvačke glave koje gledaju s ploča koje označavaju minski sumnjiva područja upozoravaju da nije baš pametno previše skretat i istraživat puteljke. Srećom šumskih putova kojima su prošli strojevi koji izvlače šumu ima na sve strane.

Odabir bicikliranja umjesto planinarenja se pokazao kao pun pogodak, makadami su odlični za brdski bicikl, dok mi općenito Vlašić se ne čini toliko zanimljiv, bar opisani dio, za planinarenje kao npr. Vranica jer nema nekih posebnog bilja ni šumskog voća za brati usput, niti divljih životinja, dok je teren cijelo vrijeme sličan.

Staze za bicikliranje su dobro označene, postoje dobri GPS trackovi što je O.K. Nažalost nema staza tzv. singlica koje biciklisti najviše vole, pogotovo nizbrdo, a mogućih trasa za njih ima dosta. Kad bi se još postavila sjedežnica do Pave mogao bi Vlašić postati i biciklistički raj uz skijaški. Možemo čekat sjedežnicu ili opet ići biciklom (turno skijama) gore i dolje. Uz malo truda lako se može s Čave jest Pavi pitu s glave pa onda dalje „nizastranu“ s osmjehom niz planinu „koja ima dušu“.

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji