Red Purple Black

'Svi idu na skijanje, ali ja neću ni da mi plate! Ma da je Gospa snježna u Marmontovoj ne bi išao!'

IspisE-mail

NEK' MU SE DRUGI RADUJU
Evo prošli su zimski praznici, proći će i siječanj, veljača, tri marčane bure, najveći popusti i last minute ponude, ali jasno je kao Jasna, opet neću ići na skijanje.

Zapravo, ne bih išao ni da mi mukte daju. Zašto? Najprije, od malih nogu ne volim snijeg. Možda i zato što na snijeg nisam izlazio u one prve tri najvažnije godine.

Možda sam se jednostavno antisnježan rodio. Od snijega sam, i prije Bruna Kovačevića, volio samo Bojana Križaja, Borisa Strela, Ingemara Stenmarka, Primoža Ulagu i turnir Četiri skakaonice, "Kapelske kresove", pjesme "Sve je bijelo, grad i selo, polje, gaj“ pa i onu s lunaparka "Sneg je opet, Snežana“.

Snježne radosti uvijek mi je bilo privlačnije gledati s unutarnje strane stakla, dvostrukog, termo. Kao rođenom hajdukovcu dovoljno je bilo vidjeti totalnu bjelinu, nisam ga, kao nevjerni Toma, trebao opipati.

Kad pada snijeg, ako se može, najbolje je proglasiti snježni dan, ostati kući i ne ići na posao, ne riskirati sudar ili pad. Možda izići pola sata baciti koju grudu ili očistiti snijeg pred portunom.

Grudaše zaobilazim kao da su pijanci

A snijegu, da parafraziram Olivera, neka se drugi raduju.

Samo grudanje kao snježna radost privlačno mi je otprilike kao bacanje topovskih udara za Božić ili honorarno pjeskarenje ljeti. Kad vidim grudaše, zaobilazim ih kao da su pijanci ili nasilnici.

Onaj osjećaj kada te netko s boka pogodi grudom posred profila s naočalama dok ti nosiš Slobodnu i paziš da se ne oklizneš, ili s leđa, mučki, nikad mi nije bio smiješan.

A i sada se naježim kad se sjetim kako je kad ti stave grudu za vrat. Nekome je i to neopisivo duhovito. Dok skineš čizmu da ga pogodiš, on je već daleko.

A ako pripucaš za njim, najprije naravno u zrak, možeš izazvati lavinu.

Nisam bio lud ni za sanjkanjem na vrećama ili raznim podmetačima. Previše sudara, slaba zaštita od izlijetanja, pokretna si meta grudača…

Tko se tako odnosio prema grudanju i sanjkanju, o građenju snješka promrzlim prstima da ne govorim, logično je da ima nijednu ili dvije lijeve skije.

Skijanje mi je uvijek bilo negdje drugdje. Baš kao i slalom i veleslalom, pojmovi koji u sebi sadrže lom, daleko im bile zastavice.

Da sam se okušao na spustu, spustite me na miru, sumnjam da bih tada pisao ove retke? Ni da je Snježna kraljica, pa ni Gospa Snježna, usred Splita u Marmontovoj, ne bih išao. Možda bih preko Rive skijao ravno kao biatlonac pa kad te tko pogodi, skineš pušku, zalegneš i po potrebi uzvratiš.

Radije bih krenuo brodom

Toliko o emocijama i strahovima iz djetinjstva, pa i onog novinarskog od bjeline papira ili ekrana. A kada se stvari prebace na financijski plan, kao i većina sugrađana i sudržavljana za sedam dana skijanja nemam opreme ni novca.

Ni zimskih guma, pouzdanih, novijih, većih automobila koji te neće ostaviti usred ledene bjeline. Nisam ulagao ni u skije i štapove kao u drugi stup, odijelo, pancerice, iskustvo...

Sama vožnja po snijegu toliko mi je odbijajuća da, na primjer, moram voziti do Zagreba po milijunski jack-pot, mislim da bih radije krenuo pješke ili brodom nego vozio po ledu i snijegu.

A i to stavljanje lanaca na gume. Koliko ih ljudi ima, a ne zna ih staviti, da je tako s kondomima, natalitet bi nam bio znatno veći.

S druge strane, u ozbiljnijim firmama odlazak na skijanje trebalo bi zabraniti. Jer da nema skijanja, bilo bi puno manje bolovanja u zimskom periodu. No da nema skijanja, na odjelima ortopedije ne bi se dijelile štake nego otkazi, industrija gipsa bila bi pred propasti, a proizvođači štaka prebacili bi se na čačkalice ili žaluzine.

Zglobovi su mi lošiji nego u Prometovih autobusa

Skijanje se, ničim izazvano, raširilo i u "Slobodnoj". Nekoliko novinara i fotoreportera, naoko normalni, kao mi, jedva čekaju kad će juriti, osvajaju i medalje, pa se opet normalno vrate.

Srećom bez ozljeda i bez novih pristaša, možda da im ne budemo konkurencija? Dubravka Ugrešić šaljivo je u jednoj knjizi napisala da je mladić ostavio djevojku jer nije znala reći Popocatépetl.

Netko danas popularnijeg snježnijeg ustroja mogao bi otkantati partnera koji ne zna reći Garmisch-Partenkirchen ili Madonna di Campiglio…. Meni je za skijanje sada kasno.

Najvjerojatnije nikad neću ići u Kitzbühel, da ne govorim o St. Moritzu.

Bole me nesplitska kolina, zglobovi su mi lošiji nego u Prometovih zglobnih autobusa, načelo me vrime i više nego Ivicu Kostelića.

No idu na snijeg cijele obitelji, odvajaju od usta, zadužuju se, bidni, na deset slipova da si to priušte, kao što se zadužuju da bi im djeca išla na ekskurziju, da se pričeste i krizmaju, da odu na ljetovanje, da mogu kupiti svadbeni poklon, da kupe opremu za školu, bojler ili polovni auto.

Međutim, zašto se ne ljutim i ne smijem kada takvi odlaze na put i kada na nekoliko sati zapnu pred granicom? Zato što sam nekako naslutio da je, makar im dali slabije staze nego "pravim", zapadnim Europljanima gušt u tome, kako bi rekao Vladan Desnica, zimskom ljetovanju.

Uložio bih u napitke s dosta ruma

I da bih i ja išao kada bi već jednom na lotu izvukli datume rođendana mene i moje obitelji. Ne ljutim se ni kada čitam da ti zaduženi skijaši sa sobom nose sarme. Bolje da jedu sarmu nego da umru od gladi! Da je sarma opasna, već bi je EU zabranio.

A, znaju, da je zabrane, nosili bismo pancetu ili raštiku ili bismo prestali dolaziti.

I kad bih ja, koji na snijegu kretnje svodim na najnužnije, imao noviji pouzdan auto sa zimskom opremom i pravo na godišnji, tisuću eura za put, petsto eura po članu obitelji za opremu, tisuću eura za smještaj, tisuću za izlaske i suvenire, ne bih motao rizle nego sarme i kilometre, ponio bih pancerice i pancetice, splitske cvike za sunce...

Pa bih umjesto u žičaru i najam opreme uložio u tople napitke s dosta ruma, ili kuhano vino s dosta cimeta, pa čitao kalorične knjige dok vatra paluca, a iza prozora zuje entuzijastični skijaši.

Ne bi mi bilo mrsko malo prohodati, voziti po ravnom, razmijeniti koju grudu s najbližima, susjedima, strancima. Ako te netko nazove, ako se baš moraš javiti, prekineš brzo jer si u roamingu.

A od dosadnih znanaca skriješ se kacigom, brzim spustom, a u očaju i skijaškim skokom.
Da to imam, krenuo bih bez premišljanja, kao Roald Amundsen na Južni pol.

Lakše bi mi tada palo i višesatno čekanje na granici, odgovarao bih na ankete TV novinara u koloni: Nije lako čekati, ali tako mora biti. Idemo, štedimo, šta se može, u to moramo uložiti.

Ne bi mi smetalo što bi me dobar dio TV publike držao budalom i snobom. Za veliki bijeli gušt, zar ne, može se kratko biti i kreten na malim ekranima.

Izvor: Slobodna Dalmacija

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji