Red Purple Black

Splićani na skijama kao Frankensteinova čeda

IspisE-mail

U srpnju se jug Europe uslužno cereka sjeveru, u siječnju sjever jugu. Napojnice koje je sjever ostavio sada im jug vraća.
Kako se to krasno složilo, Austrijanci i Talijani u ljetnim mjesecima dolaze u Dalmaciju, a Dalmatinci zimi pohode Italiju i Austriju. Susreću se na hotelskim recepcijama, samo u zamijenjenim ulogama. U srpnju se jug Europe uslužno cereka sjeveru, u siječnju sjever jugu. Napojnice koje je sjever ljetos ostavio na moru, jug sada vraća na snijegu.

“Herr Paško, pa jeste li to vi!?”, viče razdragano Tirolac prepoznajući svog primoštenskog domaćina od prije pola godine, a Herr Paško se nervozno osmjehuje prisjećajući se, s iskrenim kršćanskim kajanjem, tvrdog madraca i pokvarenog bojlera kojima je tada zlostavljao Tirolca. 

U suvremenoj, turističkoj preradi basne o lisici i rodi, mi njih ponižavamo s okaminama lokardi, a oni nas lovačkim gulašem od nekih zvijeri što su jednom davno ubijene kamenim kopljima. Doći ćeš ti meni, kurvo, mislio je zacijelo ljetos u sebi gnjevno neki Austrijanac što je slomio zubnu protezu na nekom od naših vrlo ukusnih dalmatiše specijalitet. I evo, nesretnik je sada došao na svoje. S mukom obuzdava grohot dok u obiteljskom pansionu udno Alpa simpatičnom gostu iz Hrvatske servira crvljivu svinjetinu i gnjilo zelje.

Nakon njihove razmjene ljubaznosti netko bi očekivao da shvate kako trebaju biti bolji jedni prema drugima, no meni se čini da će ih samo potaknuti da budu užasniji pa baš zbog toga ne odlazim na skijanje. Dobro, ima više razloga. Za početak, jedan moj prijatelj ima teoriju za koju mislim da je vrlo istinita, kako glagol smučati zapravo ima korijen u pridjevu mučno. Smučati se, smučiti se, lingvisti će bez sumnje otkriti blisko srodstvo ta dva izraza, jer nema uistinu ničega lijepog u skijanju.


Ljudi, pa to je nekakva tjelesna aktivnost, što vam to treba na godišnjem odmoru? Što je, zaboga, loše u tradicionalnim načinima opuštanja? Poput izležavanja, na primjer. Ispružiš se poslije bogatog ručka pa vikneš ženi u kuhinju...

“Ljubavi!”

“Molim.”

“Ajde me dođi pokrit.”

Spokojnu sreću tih popodneva na kauču meni ne mogu nadoknaditi nikakvi Dolomiti, Aspen ili Garmishpartenkirchen. Sneno gledam neke očajnike što se u cvijetu mladosti bacaju sa skijaških skakaonica i ne osjećam ni srh želje da se mijenjam s njima. Ljetne odmore mogu razumjeti. Kada te steže samo gumilastika kupaćih gaća, osjećaš se čisto i lako, nevino poput prvih ljudi u svojoj golotinji. Zimovanja traže previše odjeće, ako mene pitate, dugmadi, patentnih zatvarača, čičaka, tijelo je zarobljeno u neudobnom kombinezonu. Koliko se god čovjek trudio djelovati opušteno u njemu, djeluje nespretno. Pogledajte po skijalištima, svi hodaju okolo raširenih ruku kao Frankensteinova čeda. Kao da si došao u toplice gdje se oporavljaju od prometnih nesreća.

Prošli tjedan odveo sam dijete na jedan dan na Kupres i dobrih ga pola sata odijevao na stražnjem sicu. Hlače s naramenicama preko dugih gaća, pa debeli džemper, jakna i skijaške cipele. Triput sam se preznojio dok sam ga u pola četvornog metra okovao u najlonska vlakna i plastiku. I znate što mi je on rekao kada smo završili? Rekao je:

“Tata, meni se piški.”

Sreća njegova, imao je skijašku kacigu na glavi. Sedamdeset četiri patenta sam zatvorio na njemu prije nego se glupan sjetio da ima pun mjehur. Vidite o čemu govorim. Da se to dogodilo na Braču ili u Tučepima, gdje obično ljetujemo, moj sin bi skočio u more i obavio tu stvar kako je već svi obavljaju, no na skijalištu i jednostavne fiziološke potrebe zahtijevaju desetak složenih radnji.

Nakon te zgode počeo sam drugim očima gledati Svjetski skijaški kup. Otkrio sam veliku tajnu slalomskih i veleslalomskih prvaka. Pelene za odrasle. Što bi inače, evo, na primjer primjera, učinila Anja Paerson da je negdje pola sata prije starta osjetila zlosutno kruljenje u želucu? Nisam nepristojan, nadam se, dok spekuliram o tome filozofskom problemu.

Napokon, posrijedi je svakodnevna ljudska situacija. Pokušajte je zamisliti. Šampionka kroz snijeg do pasa, u pancericama pokušava trčati do hotela. Ulazi... dum!... dum!... dum!... cipelama usput drobeći nekoliko keramičkih pločica oko recepcije...

“Molim vas, gdje vam je WC?”

“Niz stepenice pa lijevo”, ljubazno će recepcioner.

Ponovno... dum!... dum!... dum!... Anja Paerson, cvileći kroz stisnute zube, spušta se kat niže do nužnika, a tamo, na vrpci preko vrata, natpis: “Zatvoreno zbog čišćenja.”

“Oprostite, samo još pet minuta”, ispričava se čistačica u ljubičastoj kuti ribajući pod, dok gospođica Paerson živčano skakuće pred vratima. Dobro, pokušava skakutati...

Skijanje, hvala vam lijepo, nije to za mene. Ja uživam u napuštenom gradu da ne trebam čekati na stol u restoranu, ustupati mjesto u gradskim autobusima i predbilježavati se za holivudske hitove u videotekama. Split je, ne biste vjerovali, bez Splićana neobično lijep grad. Što bih sada našao da odem negdje na sjever? Tek što bih ujutro izašao ispred pansiona da se divim svježem snijegu, neki bi mi zemljak iza leđa pokvario zadovoljstvo rečenicom:

“Asti sto, je napadalo!”

Zapravo mi je lijepo da je otprije nekoliko godina nastupio ovaj običaj sa skijanjem. Krasna je tišina, nitko ne viče na ulici. Svi što viču sada trgaju živce nekim zlosretnim austrijskim i talijanskim ugostiteljima. Neugodno mi je i zamisliti kako ti šutljivi i pristojni gorštaci podnose splitsko kurčenje. Znate već Splićane. Oni, kao, znaju skijati. Kako da ne, trenirali ljudi veleslalom na Matejušci. Naučili sve finte. A ne dao bog da izaberu neko skijalište između Austrije i Švicarske, na primjer. To bi dvaput dnevno bio pogranični incident.

“Halt! Halt! Hende hoch!”, viču švicarski granični policajci pucajući iz mašinki, no splitski se Stenmark ne zaustavlja.

“Upomoć! Upomoć! Di se ovo zaustavlja?!”, dere se on užasnuto.

Napokon, daljnje prolijevanje krvi zaustavi jedna kršna smreka što se ispriječila pred našim skijašem i on se, nakon kraćeg oživljavanja tehnikom usta na usta, ošamućeno uspravlja s iverom zabodenim u sljepoočnicu. Svi Splićani kada se vrate sa skijanja tako po prilici izgledaju, ulijepljeni smolom, lijepo vidiš kako su se srdačno grlili s crnogoričnim stablima. Ako se već nisu grlili s kakvim instruktorom skijanja. Onog prijatelja s osebujnom lingvističkom teorijom s početka ovog teksta nas nekolicina tako plaši da će mu se supruga, dok njega nema na vidiku, svakako zaljubiti u nekog naočitog preplanulog Tombu. On je prije nekoliko dana, ne znam više koju godinu zaredom, ispratio obitelj u jedno talijansko skijalište i vratio se među nas u konobu, gdje smo mu prigodno zapjevali našu staru dalmatinsku:

“Otišla mi žena u Dolomite, lako za nju, odvela i dite...”

Izvor: Jutarnji.hr

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji