Red Purple Black

Dnevnik jedne rekreativke

IspisE-mail

SVAKE GODINE ISTA PRIČA
Taman završi ludovanje po moru, a mašina mi je puna ručnika, kostima i ostalih plažnih rekvizita, kad ono, nove ludosti, po kući mi se već stvaraju katalozi raznih agencija s ponudama o skijanju. Moji ukućani pomno analiziraju svaku od njih, broje kilometre staza, veličinu apartmana, traže popratne sadržaje i naravno hvataju se telefona jer se treba dogovoriti sa ostalom ekipom. I to, hvala bogu, traje danima pa ih ne smeta ni kasni ručak ni izgužvana roba niti prst prašine.

A rezultat svake godine isti. Moji se odluče za Francusku i to već po tko zna koji put u Puy St. Vincent i to odmah poslije dočeka Nove godine, jer iako nitko od njih ne ide u školu,  za taj termin vežu ih povoljne cijene. Ove su godine odmah «nakon odluke» rezervirali dva apartmana i sada traže žrtve za popunit ih. Telefoni ponovo rade, ali većina već ima neke svoje planove.

Sentimentalni lomovi

I Draško i ekipa iz ski kluba već tradicionalno idu u Francusku, ali u Les Deux Alpes ili kako mi je lakše reći Dvi Alpe, ne daju se oni dalje od iskušanih staza, poznatih kreveta, a i neki ih lomovi sentimentalno vezuju za to skijalište. Prijatelja Tutu i njegove, prošlogodišnja gripa na skijanju, navela je da dobro razmisle o smislu tako dalekog putovanja pa su odlučili Novu dočekati na Vlašiću i ostati par dana, jer kako kažu tamo je tulum. Mile i obitelj opet će, kao i prošlih godina, samo do Kupresa. On će skijati, mali će nešto od toga učiti, a žena i mala kupat će se u bazenu na 28 stupnjeva. Cvajo će sa svojima vjerojatno na Kronplatz, hotelski smještaj, sigurno skijanje sa skijaškom policijom (da mu nesigurne skijaše u obitelji ne skupi usput koji kamikaza), sve u svemu ima love i zašto bi se mučili s kuhanjem u apartmanima kad možeš biti car. Za razliku od njega Cvetku uvijek nedostaje neka kinta pa od organiziranog skijanja, ništa.

Ali žrtve su pronađene, podmladak neiskusan na skijama i u putovanjima. Opla, na ovakav način moji srčano promoviraju skijanje i zimski turizam. Svaka čast.

A gdje sam ja u cjeloj priči? Uvjerila sam se da je lijepo ostati sama u kući i sedam dana uživati uz knjigu i televizor, složiti poneku slagalicu ili riješiti hrpe nagomilanih križaljki.

Za skijanje u ovim godinama dovoljno mi je pogledati utrke svjetskog kupa ili neku dobru snjegovitu reportažu, a poneka subota ili nedjelja na Kupresu ili Blidinju sasvim je dovoljna za održati ovo zrno forme što mi je ostalo i pokazati svo neznanje skijanja.

Međutim, ipak moram razmisliti što ću ove godine, jer od Kupresa i Blidinja lani nisam skoro vidjela ni početna slova zbog nedostatka snježnih pahuljica. Možda ipak i ja odem u Francusku, ponijet ću knjigu i slagalicu, televizor ima u apartmanu, a možda bacim kupanje u bazenu ili se naparim u sauni. Možda iskoristim i teretanu pa nakon sedam dana očvrsnem tako da me sa skija ubuduće neće moći srušiti svaki znatiželjni pogled.

Kako sam učila i nenaučila skijati

Kad sam bila mala išla sam u djeda i bake preko ljeta, jer vrtići nisu radili pa me nije imao tko čuvati. A oni, pravi gorštaci, imali su kuću visoko na planini  gdje je priroda uradila pravo remek djelo, podarivši planini guste šume, voćnjake i nepregledne travnate padine. E, upravo su me te padine privukle pa bi sa susjedovom djecom, usred ljeta, iskoristila rosu i spuštala se na djedovim starim skijama. Skijanje po rosnoj travi, pravo uživanje. Skije, stare, drvene, u koje se noga samo ugura, bile su mi pravo otkriće. Sve do prvog sudara sa stablom jabuke i slomljene ruke. Ostavila sam se skijanja i prije nego što sam počela.

A kad sam upoznala svoju jaču polovicu znala sam da će skijanje opet u moj život. Naime, s dobrim dijelom bosanske krvi u sebi i on se kao mali okušavao na drvenim skijama. Njegove padine u Lopatincu bile su nešto manje od onih mojih, ali ništa manje kaskaderske, pa su i njegove uspomene bile slične mojima. Iste uspomene, slični učinci i želja za nečim novim, rezultirali su našim prvim odlaskom na Kupres koji je početkom 80-tih godina bio pravo splitsko skijalište.

S tri godine na skije, na majku

Ali kako moj povratak na skijašku scenu ne bi bio uspješan, pobrinula se naša najmlađa članica obitelji. Čim je prvi put u životu vidjela snijeg, oduševila se i onako neustrašiva poželjela skijati. Na nesreću, u hotelu Adria Ski niti jednog komada skijaške opreme za klince od tri godine. I onda, uzmi sanjke i vuci je cijeli dan uzbrdo pa trči za njom nizbrdo. Za to vrijeme, glava obitelji uči tehnike skijanja, druži se, pije topli čaj i kuhano vino.

I pada odluka, po dolasku kući  kupit ćemo joj opremu. Od dućana do dućana, cijene u nebesima, a izbor za one najmlađe, nula. Ništa od kupovine, možda neke druge godine. Slijedeći odlazak na Kupres sličan scenarij, ja vučem, suprug skija. Na trenutke bi malu ostavila s drugom djecom i brže bolje pokušala se spustiti na skijama tamo gdje djeca sanjkaju. Tehnika mi je bila za otkinuti, a glavni učitelji lokalni momci koji su za razliku od mog muža imali volje pomoći mladoj majci. I nakon desetak godina sličnog scenarija, savladala sam pluženje, ali zaustaviti se kako treba i gdje hoću, ni u ludilu mi nije uspijevalo.

Onda, godine rata, naš mili Kupres uništen, a mi se nismo znali pomaknuti ni na koje drugo skijalište. U međuvremenu, najmlađa je sa ekipom jednom otišla na skijanje u Italiju, savladala većinu tehnika, kupila dugo željenu opremu i nas riješila brige oko svog skijanja. Napokon slobodni od obaveza, vratili smo se na Kupres, upoznali Blidinje i Vlašić i odlučili posvetiti se svom skijanju. Glava kuće već je naveliko isprobavao sve moguće staze na ovim skijalištima, a ja sam se najčešće motala oko baby liftova i kradomice, preko uha slušala profesionalne učitelje i napokon naučila zaustaviti skije.

Učim skijati i danas, dvadeset kilograma teža, kada me pancerice žuljaju zbog natečenih vena, kada se ne mogu vratiti deset metara po skiju i kada mi se ukućani rugaju jer sa vučnica uvijek završim nosom u snijegu. Ne dam se, volim snijeg jednako kao i more i dok je još ovo mrvu zdravlja uživat ću u svemu vezanom uz snijeg pa makar samo gledala moju unuku koja, na sreću, i sa tri godine ima svoju opremu. Evala, razvoju zimskog sporta i Janici Kostelić.

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji