Red Purple Black

Krasno je u Krasnu

IspisE-mail

REPORTERI 'SPEKTRA' USPELI SU SE NA VELEBIT
Krasna legenda o Krasnu sjeća se kako su prije ravnih 790 godina pastiri u dubokoj šumi sjevernog Velebita na starom panju pronašli čudesno lijep cvijet. A u njemu lik Bogorodice. Pa joj sagradili crkvu u koju otad dolazi staro i mlado s planina i primorja.

U dolini pod kapelom bila je hrpa štapova koje su odbacili hromi, izliječeni Gospinim zagovorom. Za jedan od tih štapova i dandanas se drže Krasnari i Krasnjanke, njih petstotinjak, pazeći da se ne izgube u bijeloj šumi smreke, jele i bukve.

Radi svog štapa vjerojatno su jedino mjesto u Hrvatskoj u kojem nema nezaposlenosti; turizam, snježni i vjerski, šumarija, pilane, sirana i sjedište Nacionalnog parka svima su dali kruha i ruha.

Duboko su u šumi da bi ih dotakle vijesti o lomovima centara financijske moći u širokom svijetu, a fascinantno je da žive od onoga što imaju oko sebe – drva, sira, snijega... Ničeg uvoznog. Njima je važnije da je čista cesta do dvadesetak kilometara udaljenog Otočca, ili do gradskog središta u Senju.

- Premda smo u srcu planine, 800 metara visoko, povijesno pripadamo Primorskom Velebitu, pa nam je Senj središte. Taklo nas je globalno zatopljenje – manje je snijega – ali ljudi rado dolaze, i to kroz sva godišnja doba. Do stotinu tisuća ljudi prođe kroz Krasno godišnje. Ljeti hodočasnici, planinari, šetači, zimi roditelji s djecom, koji nisu za velika skijališta, a vole snijeg – dočekuje nas Miljenko Tomaić, voditelj Turističkih objekata Šumarije Krasno.

Drvna građa

Ako su na moru šefovi ribari, na Velebitu su šumari. Krasno se ponosi nastarijom Šumarijom u državi, utemeljilo ju je austrijsko Cesarstvo još 1765. godine. Zapošljava 90-ak Krasnara iz mjesta i dvanaest okolnih zaselaka. Nekadašnje velike zgrade za radnike pretvorene su u hoteliće s pedesetak postelja, a Krasno ukupno može ugostiti oko 200 turista. Za Novu godinu sva su mjesta popunjena.

Šumarija je uredila i prvi Muzej šumarstva. Tamo svakoga čuda; vodi nas domarica Marija Samaržija, kroz uzorke najčešćih stabala ovog kraja, jele, smreke i bukve. Tamo se čuva i kolut smreke koja je prve korijenčiće pustila 1570. godine, prije nego su Bunjevci naselili Krasno. Ondje se grije i preparirana družina risova, divljih mačaka, lija, kuna, jazavaca, veprova, pa veliki medo i dva mala medvjedića, ni godinu stara.

- Nisu ih lovci: jedan se utopio, a drugog je ubio poskok – tješi nas Marija. Po zidovima vidi i sva sila prastarih šumarskih alata čudnih naziva. Kome ustreba zvjezdasti sadilj, masklupa, rajzer, mlatača, padomjer, pantograf, šlingerica, kantajzlin, bimbe, špicmetar, ćikavac ili bradvilj, tamo će ih naći! Velebitske su šume još zdrave, obnavljaju se i bez pošumljavanja, a trupci na obradu stižu u dvije krasnarske pilane, čije su gazde Branko Samaržija i Ivica Katalinić. I oni zapošljavaju stotinjak ljudi.

- Naš je najveći problem manjak ljudi, a potencijala imamo ravno za još ovoliko – uvjeren je Branko Samaržija, vlasnik pilane ‘Kula’, koji se preradom trupaca bavi od 1994. godine, a tridesetak zaposlenika dolaze mu sa svih velebitskih strana. Najstariji sin na Šumarstvu je u Zagrebu, dakle, nastavit će obiteljski posao, a i srednji, srednjoškolac, želi se baviti drvom. Njihova godišnja proizvodnja popela se na dvadeset tisuća kubika.

- Ima posla koliko oćeš, mi sedamdeset posto drvne građe izvozimo. Jela i smreka su za domaće tržište, a skoro sva bukva putuje za Italiju, Španjolsku, Japan, Egipat, Izrael, Indiju... Od posla se ne može obraniti ni Vladimir Tomaić, koji je 1992. godine nastavio dugogodišnji roditeljski obrt, proizvodnju sira u sirani ‘Runolist’. Počeo je u ratu s ušteđenih 800 maraka, šest tisuća maraka kredita i 73 litre otkupljenog mlijeka.

Dvije godine kasnije digao je kredit Europske banke na 25 tisuća DEM. Osam godina je radio danonoćno samo da isplati kradite, vozio bi desetak sireva sto kilometara do Rijeke, stoput mu je došlo da sve pošalje kvragu. Ali nije. Danas je jedan od najtrofejnijih hrvatskih sirara, njegov ovčji ‘Velebitski’ i kravlji ‘Krasnarski’ pokupili su zlatne medalje na svim regionalnim sirarskim natjecanjima u regiji, a na ovogodišnjem ‘Eko-etno Hrvatska’ u sklopu Zagrebačkog velesajma proglašeni su najboljim od najboljih stotinu vrhunskih sireva! Za najbolji ipak drži škripavac, ali zbog kratkog roka trajanja ne može ga nositi na natjecanja.

Otkupljuje 2,5 tisuće litara mlijeka dnevno, 2003. je izgradio novi pogon, zapošljava 11 radnika. Ima samo jednu želju. - Želim poznavati sve svoje kooperante. Sad ih imam 80 i otkupljujemo isključivo ličko, velebitsko mlijeko. Ti su pašnjaci puni ljekovitog bilja, nema zagađenja, može ih se kontrolirati. Stoga su sirevi obiteljskih gospodarstava nesuporedivo bolji od industrijskih.

A uz ceste se prodaje 90 posto šrota koji nema veze sa zdravim sirom. Otočani kupuju u maju mjesecu naš sir, stavljaju ga u ulje i ljeti prodaju strancima pod paški. Čuvajte se toga – uči nas. Ne boji se krasnarski sirar Europske unije, dapače, sprema se na poslovni iskorak u poslovnu zonu Otočca, gdje bi gradio pogon na pet tisuća kvadrata. - Kad naš sir prodre na europske stolove, ne znam gdje će nam biti kraj. Ali još o tome ne razmišljam, jedva stižemo već sada proizvesti koliko nam traže – optimističan je vlasnik ‘Runolista’.

Sve je domaće

Upravitelja svetišta Majke Božje u Krasnom don Nikolu Komušanca i predsjednika Mjesnog odbora Tihomira Devčića nismo našli u krasnarskom snijegu, a vrata Uprave Nacionalog parka ‘Sjeverni Velebit’ otvorila nam je mlada biologinja Tea Šilić. Ljubav prema prirodi nagnala je Zagrepčanku da ostavi velegrad i doseli se na veleplaninu.

- Dosta mi je bilo zagušenoga grada! Ovdje čovjek ima pravi mir, a prijatelji me lako nađu, vole doći na planinu – kratko je objasnila svoju filozofiju, koju dijeli s još 14 zaposlenika Parka i 13 tisuća godišnjih posjetitelja. Slijedi ugostiteljstvo. Iskušali smo dva hranilišta; konobu ‘Jure’ i bistro ‘Manjan’. Bez greške, sve domaće kao iz bakine teće.

U ovom drugom, supruga vlasnika i šefica kužine Ankica Miškulin, nad zadimljenim tanjurom krvavica, kobasa, kupusa i krumpira, priča o velebitskom ponosu: - Moja svekrva kaže: ‘Kad se naš krumpir skuha, onda se smije!’ Ali nije dobar za pomfri. Nekako je, onako... - Brašnast! - E da! Za pomfri koristimo vaš, iz Dalmacije, on je baš onako... nekako... blitvast! Mi takvi ‘blitvasti’ našli smo još ‘blitvastih’ na malenom skijalištu, idealnom za turiste koji vole snijeg, ali ne i skijanje.

Jurica i Marija Pirić, modni dizejneri iz Splita, njegova sestra Željana i muž joj Ivan Rašić plus petero mališana. Lara, Tomislav, Karla, Iva i Marin valjaju se po brijegu i dolu. Minus deset je, štipa dobro. Jurica priča: - Godinama smo išli na talijanska skijališta, ali sad radi djece biramo manja, a zbog ‘kupujmo hrvatsko’, naša. Lani na Bjelolasici, a sada tu, i baš je dobro. Djeca su presretna. Šteta da ne radi žica, a i neke zabave navečer u mjestu ne bi falilo. Ma baš je krasno u Krasnu!

Nema više zime

Nema u nas kratke sezone, turisti nam dolaze cijele godine – smije se Tomaić, napominjući kako ni zima više nije što je bila. Stare su velebitske zime do sedamdesetih godina danima odsijecale Krasno, snijega je bilo do pása.

Sad tako napada par puta, a inače se drži na dvadesetak centimetara. Zbog toga ove godine nije radila žica na mini skijalištu u Vukelićima. A zima je grizla kako gdje; u zeselku Dolac termometar se onesvijestio na -33!

Izvor: Slobodna Dalmacija

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji