Red Purple Black

Ne upirite prstom u skijaše

IspisE-mail

Evo, priznajem, jedna sam od onih sedam posto Hrvata koji su i ove zime bili na skijanju i nije me stid. Neki mediji su ove godine natjerali skijaše u nelagodu; tome su, doduše, pridonijeli razni celebrityji koji su pozirali pred kamerama na snijegu. Količina prezira u onih koji su ostali doma mjeri se s onom s kojom se jurišalo na Zimski dvorac...

Skupo jest, ali da ga samo tajkuni i gornja srednja klasa mogu sebi priuštiti, nije uopće točno. Prije će biti da većina skijaša cijelu godinu čeka tih sedam dana užitka, pa je mnoge druge stvari stavila u drugi plan. Osobno, ilustracije radi, pristajem provesti godinu u starom trosjedu kako bih sedam dana bila u planinama, na što će se neki vjerojatno zgroziti, ali ne marim za to.

Skijanje je jedna od najljepših rekreacija u kojoj podjednako mogu uživati djeca i odrasli. A naročito odrasli, koji u malo dnevnih situacija mogu osjetiti igru. Skijanje uspoređujem s najluđim ringišpilom iz djetinjstva, s rošulama i karetima po ulici...

Skijaške muke

Ne može mi taj gušt poremetiti ni sva ona muka koja dnevno svemu tome prethodi, a to je da se “oboružaš” robom i popratnim bagajima poput kapa, potkapa, kaciga, naočala, rukavica, ruksaka... I da savladaš obuvanje pancerica, što se katkad mjeri sa samostalnim stavljanjem gipsa, kod nekih i preko naraslog trbuha, na noge koje su, zamisli, još od jučer natečene.

Pa sve to još ponoviš s mlađim djetetom, oblači ga i obuvaj. Pa skije na rame, štapove u ruke i tako imobiliziran gaziš po ledu do žice, pa odmah tu, kako bi se uspješno ukrcao, pokažeš vještinu balerine da se ne polomiš.

Zeznuto je ako ti se upravo tada ili, kako je svojevremeno zgodno napisao jedan kolega, tvome malome ide na zahod. Kad nakon nekih pola sata stenjanja stigneš na vrh, sve se zaboravlja jer se zatekneš u onoj predivnoj slikovnici iz djetinjstva “Maja na snijegu”.

Ono što je u tome još veći štos jest činjenica da se vještina skijanja može savladati neovisno o godinama starosti, a uz pravilnu školu, stabilno upravljanje skijama postiže se u kratkom roku već od nekoliko dana. Secondi gusti, u redu, ali oni koji skijajaju s malo čime uspoređuju taj užitak.

Da ne govorimo o ljepotama krajolika koje otapaju i najhladnije tipove ljudi. Ima li bolje promjene filma za jednog Dalmatinca do pogleda u bijelo prostranstvo i smreke pod pahuljama.

Nema podatka koliko se Dalmatinaca našlo među tih sedam posto Hrvata skijaša, ali dovoljno je spomenuti da je samo 300 Splićana takozvani ‘hrvatski tjedan’ provelo u Bardonecchiji, skijalištu pored Torina, na kojemu su se održavala olimpijska natjecanja.

Uz pomoć Ski kluba Split i jedne agencije aranžmani su bili više nego povoljni, pa je tako četveročlana obitelj apartman i skijaške karte platila tisuću eura za sedam dana. Po osobi je to koštalo točno 1750 kuna, što je definitivno prihvatljivo.

S obzirom da cijena ski-karte prevladava - iznosi 180 eura - proizlazi da je smještaj koštao 400 kuna. Pitam vas, gdje se ljeti u Dalmaciji može iznajmiti apartman za taj novac?

Kako narasta turizam na obali, ljudi su sve zaposleniji u ljetnim mjesecima, pa jedini odmor s obiteljima koriste upravo zimi negdje na snijegu. Može i ova - ljeti zarađuju, zimi troše! Nit ko ljeti ne govori da i u migracijama kontinentalaca na more ima statusnih fora. Kao da je ljetovanje neophodno, a zimovanje je šminkeraj. Potrošena lova? Gotovo isto, čak i kad se pribroje karte za žičare.

‘Private per Croati’

Dio Splićana, prvenstveno novinara i njihovih gostiju bio je, također u talijanskom skijalištu, Civetta u Dolomitima. Budući da je riječ o većoj grupi novinara iz Hrvatske postignuta je povoljna cijena boravka, pa je tako polupansion u hotelu s tri zvjezdice zapadao za sedam dana 315 eura po osobi, a ski karta za odrasle koštala je 153 eura.

Uglavnom se talijanski i hrvatski praznici ne poklapaju, jer Talijani su slobodni do Tri kralja, a Hrvatima obično nakon toga ostaje nekoliko dana odmora. Tada staze ostanu praktično samo Hrvatima ili što Talijani kažu “tuttepiste private per Croati!” Ove zime većina naših ljudi skijala je od 3. do 10. siječnja, što je, doduše, značilo nešto skuplji aranžman nego ranijih godina, jer se ulazilo u skupi novogodišnji tjedan, a to je do 6. siječnja.

Skijalište Civetta je čaroban krajolik sačinjen od nekoliko gradića u podnožju - Alleghe, Selva di Cadore, Zoldo i Palafavera su glavne lokacije ovog skijališta, povezane s 80 kilometara staza.

U zoni mjesta Pecol di Zoldo, može se skijati i noću. Poznavatelji kažu da je to jedno od najboljih noćnih skijališta u cijeloj Italiji, a domaćini se kunu kako se ne sjećaju sezone u Civetti bez snijega. Žičare su nove, staze izvrsno održavane, a “pokrivenost” ugostiteljskim objektima je izvrsna.

Za sasvim malu djecu na do kraja dana osunčanom dijelu skijališta, uređen je vrtić s bezbroj veselih pomagala poput vrtuljaka i sanjki. Svega toga na talijanskim i austrijskim, pa i nekim slovenskim, skijalištima ne nedostaje.

Na snijeg preko sindikata

Za one, dakle, koji se zaljube u skijanje, ono može biti dostupno čak i u zemlji čija većina građana želi tek dovoljno kruha i nešto ogrijeva. Zanimljivo je da je skijanje u nas bilo popularnije do 90-tih godina, što potvrđuju i članovi Ski kluba Split.

Blaženko Granić, predsjednik Kluba, tvrdi da će još mnogo proći dok se brojka splitskih skijaša približi onoj predratnoj. Živo se članovi Kluba sjećaju koliko je skijanje bilo popularno: u velikim poduzećima poput škvera, Jugoplastike ili Dalmacijacementa organizirali su ih ondašnji sindikati.

Čak dvjesto pari skija posjedovao je škver za svoje radnike, tvrdi Granić, jer se prisjeća kako su im ih upravo oni u Klubu servisirali. Pa ti vidi šta je bio team building! Skijalo se uglavnom po bh-skijalištima Jahorini i Vlašiću.

Zaljubljenicima skijanja iz tih vremena ratne godine bile su nepremostive, ali prve prilike koje su se Hrvatima nakon čemera ukazale ponovo su iskoristili, ako ne oni sami, onda sigurno njihova djeca.

Dan na stranom snijegu od 55 do 150 €

Evo neke prosječne računice. Cijena sedmodnevnog najma apartmana na talijanskim, austrijskim, francuskim i slovenskim skijalištima kreće se od 1000 do 1700 kuna po osobi, a u hotelima s tri do četiri zvjezdice od 3200 do 6000 kuna (polupansion).

Šestodnevna skijaška karta košta od 125 do 330 eura, svemu treba pribrojati i cijenu prijevoza do skijališta, u prosjeku oko 500 kuna po osobi, a tu je i barem minimalna vanpansionska potrošnja, što podrazumijeva jedan do dva topla napitka i sendvič na dan (10 do 15 eura).

Naše skijaše jedan dan na stranom snijegu ukupno košta od 55 do 150 eura. Cijenu bitno može sniziti grupni aranžman i jeftiniji termin.

‘Nisu šminkeri mjerilo stvari’

Autorica teksta Silvana Uzinić, urednica u Slobodnoj Dalmaciji, aktualna je nositeljica brončane skijaške medalje s tradicionalnog natjecanja novinara skijaša u talijanskom zimovalištu Civetta.

Kao zaljubljenicu u zimske sportove i pejsaže, zasmetalo ju je što je ove ‘krizne’ godine dignuta povika na skijaše, kao da su oni krivi za ekonomske nevolje zemlje, i kao da nekolicina šminkera - čija oprema kupljena za pokazivanje košta kao pet skijaških sezona četveročlane obitelji - pruža pravu sliku o tome tko iz Hrvatske odlazi na skijanje.

Kronplatz, Hrvatima omiljeno skijalište

Jedno od Hrvatima omiljenih skijališta je nadaleko poznati Kronplatz - Plan de Corones. Kombinacija rekreacije i zabave je ondje, kažu, idealna. Skijaške staze, ima ih 41 ukupne duljine oko 100 kilometara, zadovoljit će sve vrste rekreativaca jer plavih je čak 25, crvenih 11 i pet crnih. žTu je i staza za sanjkanje i noćno skijanje, a od brojnih sadržaja nudi se, primjerice, hodanje s krpljama, penjanje po zaleđenim slapovima, turno skijanje, bobtaxi, rafting na snijegu, kuglanje na ledu...

Izvor: Slobodna Dalmacija

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji