Red Purple Black

Naša svibanjska avantura

IspisE-mail

SVLADALI USPON, A KLEKA SVLADALA NAS
Travnik je grad u centralnoj Bosni i naša početna stanica Čvrsnica je planina u sjevernoj Hercegovini i naš cilj.

Ranom zorom, pred svitanje, ubacujemo skije u auto, ubacujemo i svoje nade i hitamo u susret suncu odlučni da stavimo planiranu točku na „i“. 

Zanijemjeli od ljepote

Na prijevoju Makljen ukazuje se sunce... ukazuje se i „naše“ sunce i kao uvijek utvrdimo da smo fantastično nepogrešivi u izboru destinacije. Čvrsnica okupana sunčevim tracima i zagrnuta bijelim pokrivačem, hercegovačka, a bogme i bosanska ljepotica sa svojim 2000m visokim vrhovima Pločno, Vilinac veliki, Orlovača... Nitko ne progovara. Svi upijamo ljepotu na daljinu, a što li će biti kad joj se uvučemo u njedra?! Ahhhhh!

Spuštamo se u Jablanicu i tu, uz jutarnju kavicu, dobivamo savjet od nekih likova, za koje će se ispostaviti da su iz Zavidovića i Bosanskog Novog (?!), odakle nam je najbolje krenuti. Nisu planinari, ali imaju karte. Valjda rade za elektro ili šumariju, ko će znati?! Kažu: „krenite vi od doma“. OK, još da nađemo dom. Penjemo se solidnom cestom i nailazimo na lijepo izrađenu tablu koja nas obavještava da ulazimo u Park prirode „Blidinje“. Ne zna čovjek kud oko da baci. Jel na dolinu iza nas sa prekrasnim vrhovima na obje strane ili na Blidinje uokvireno ljepoticama Čvrsnicom i Vran planinom. Pokušavamo na oko odrediti koje je koji vrh. Tu pada dogovor o smjeru današnjeg uspona. Pločno, 2228m visoki krov Čvrsnice nam izgleda dovoljno zahtjevan i dovoljno sladak za ono što smo planirali. A planirali smo... pa skijati!

U dobrom društvu

Nalazimo dom u kojem nema nikoga. Nema veze, imamo Čvrsnicu, imamo skije i što nam više treba. Visina je 1300m. Nešto kontam, haman kilometar u zrak, hm, pa što? Oprema na leđa i opleti uz brdo. Nakon prvog uspona, taman za zagrijavanje, izlazimo na proplanak između borova i sa razočarenjem utvrdimo da smo totalno pogrešno odredili lokaciju za polazak. Nalazimo se na sasvim suprotnom uzvišenju od netom utvrđenog cilja.

Prekrasan pogled na snijegom zagrnute vrhove nam vraća optimizam i prilagođavamo se novonastaloj situaciji; pa dobro, idemo gore pa ćemo okolo. Kao da je važno. Pa samo ovaj pogled vrijedi našeg dolaska ovamo. Uživamo, nismo sami. Znamo to iako ne vidimo nikoga. Oko nas su naši prijatelji divokoza... kozorog... neka koza. Kako znamo? Pa po onoj narodnoj „prijatelj se u nuždi poznaje“ . 

Orlovača bez orlova

Nastavljamo uspon. Visinomjer već pokazuje 1800m, a ja treperim od nestrpljenja. Vidim snijeg stotinjak metara od nas. Moramo samo proći ovaj šumarak i moći ću se hvaliti kako sam u svibnju bio na skijama, na snijegu.

Nakon sat vremena probijanja kroz gusti i nepregledni šumarak, kroz samo stotinjak metara kleke, izgrebani i izubijani izlazimo na snijeg. Pravimo pauzu za doping i uz sarajku nanovo revidiramo planove. Izgubili smo previše vremena. Izaći ćemo na vrh sigurno, ali kako se vratiti po nepoznatom terenu i po toj prokletoj kleki?!

Zovemo Zdenu, poznatog alpinistu i instruktora GSS-a, koji nam daje savjet kako i kuda dalje. Pa mi smo svoj cilj ispunili. Na skijama smo. Za vrh ispred nas Zdena kaže da se zove Orlovača. Hm, čudno, nas već duže vrijeme oblijeće sokol. Nema orlova...

Penjemo vrh, nešto ispod 2000m i pred nama se ukazuje sjeveroistočna gromada Čvrsnice sa velikim Vilincem kao dominantnim vrhom. Ukazuje nam se i ono zbog čega smo tu. Nepregledna snježna prostranstva. 

Borba sa prirodom

Opet malo kleke, prokletinja, i lijevi smuk, desni smuk, fotka, umivanje, lijevi smuk... Malo gore, malo dolje pa opet gore i izlazimo na Mali Vilinac. Hoćemo li na Veliki?

Prilično je kasno. Hoćemo li naći iskrčeni prolaz kroz kleku za koji nam je Zdena govorio? Ipak smo mi ovdje prvi put, ali nismo došli pametovati, nego skijati, opaaaaa. Garant je onaj proplanak naš smjer. Hmmm, kleka. Vratimo se kojih 200m i probamo drugim smjerom... litica. Ipak je bolja kleka. Ponovo na proplanak i kroz kleku i vrlo brzo izbijemo na veliku snježnu površinu. 

Stanemo, vidimo da je puklo. Jedna lavina se već odvalila, a slijedeća lavina, kada se odvali, dočekat će novi snijeg. Tu ima sigurno 20m snijega. Zaobiđemo strehu i siđemo na sedlo između dva vrha. Tu nam se ukaže skijalište, dolje ispod nas i veoma strmo točilo, doruk pun snijega sa nagibom od sigurno 80°. 

Novi sport

Idemo polako, pažljivo, jedan po jedan. Ma bolje je i ovo nego... KLEKA, majku …, opet. Nismo našli prolaz, ako prođe noga, zapnu skije, kad otkačiš skije, zapne nogavica, izvučeš nogavicu, zapne ranac. Taman skontaš kako otkačiti ranac... zapnu skije, naravno. E, a kad se izvučeš... opet kleka. Došlo mi je da plačem. Što plačem, da vrištim?! Pa što ne raste ko sav normalan svijet? Mora li rasti ko kupina? Lijepa naša omorika... i jela. Modri smo i izgrebani; izubijani; gladni, al ne smiješ stati pa da te u ovoj nevolji uhvati mrak. Idemo dok se vidi.

Napokon, bukova šuma. Kad se očešeš od bukvu, dođe ti nekako ko milovanje u odnosu na grubu koru „onog nečega“, neću ni ime da mu spominjem. Izlazimo na ski stazu. Pred restoranom ljudi sa čuđenjem gledaju likove sa skijama. Odakle ovi zalutaše?! Znaju li da je snijeg okopnio? He, he, he. 

Gospođo, dajte nam kavicu pa ćemo Vam pričati, dajte nam kavicu, samo da razgali tijelo. Duša je razgaljena. Čuj, skijali u svibnju. Ah meraaaakaaaaaa. I skontali novi sport, ekstremni. „KLEKING-SKI“

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji