Red Purple Black

I to se dogodilo

IspisE-mail

DNEVNIK JEDNE REKREATIVKE IV
Ova mi je zima bila i više nego aktivna jer sam osim svakodnevne komunikacije s mladim damama na Bjelašnici, Brusnici i Jahorini, gospodom sa Blidinja, Čajuše i Stožera, momcima iz Busovače i Rostova, turističkim djelatnicima Sljemena i Bjelolasice te uvijek uslužnim Halerom s Vlašića i sama provela poprilično vremena u zimskom okruženju. Već krajem studenog uživala sam u prvom snijegu, u prosincu putovala kroz bijela prostranstva, a u siječnju provela sedam nezaboravnih dana visoko u Alpama. I u veljači smo unatoč kišama iskoristili poneki vikend i skoknuli do Kupresa i Blidinja, a početkom ožujka upoznali sve čari Jahorine.

Prijatelji iz virtualnog svijeta

Toliko vremena provedenog po stazama i čovjek bi pomislio da sam ove zime uspjela usavršiti onu moju, bože sačuvaj, tehniku. Ali naprotiv, ja sam lagano nazadovala i tek sad mogu reći da znam da ništa ne znam. Odjednom sam bila malo umorna od svih tih avantura pa sam duboko u sebi bila sretna kada je snijeg nestao.

Ali brzo sam promijenila mišljenje i iz dana u dan sve mi je više nedostajao, a da mi osjećaj krivnje, zbog želje za proljećem, nestane, pobrinuli su se moji, sve do nedavno, samo virtualni prijatelji.

I dok sam duže vremena bila samo slušatelj njihovih razgovora, sa tek ponekom neprimjetnom upadicom, moj lajavi ženski jezik nije izdržao pa sam morala i sama progovoriti. Znate li kako izgleda kada se nađete u društvu koje se poznaje, ima zajedničke teme, a vi, kao grom iz vedra neba upadnete među njih. Očekujete ignoriranje, sebičnost, kritiku, a oni upravo suprotno, prihvate vas kao jednakopravni dio ekipe. Činilo mi se da sve te ljude poznajem stoljeće, a nisam im znala ni imena, a kamoli kojoj generaciji pripadaju, jesu li visoki, debeli, ružni, lijepi. Ono što sam shvatila bilo je da svi imaju jedno srce u kojem stoji natpis: priroda i čovjek.

I onda, ovako znatiželjnoj stvori mi se prilika da upoznam makar neke od njih. Najavljena je akcija na Vlašiću i ja odmah računam radne obveze i shvatim da se na Vlašić ide taman u vikend najidealniji za mene. Odmah krenem s nagovaranjem glave kuće, kažem mu da mi je to isto dio nekih poslova, pričam mu o dobroj ekipi i on, na moju sreću, pristane, iako mu je u isto vrijeme bilo neko moto događanje i pretpostavljam da će mi žugati slijedećih mjesec dana.

Vlašićka rapsodija

O onome što se događalo na Vlašiću od tog petka pa do nedjelje popodne bilo je niz službenih izvještaja i službeni dio priče mogao bi se zaključiti nasutom zemljom i posijanom travom, ali ono drugo…

To drugo ima svoj početak u nekoliko beskrajno dugih razgovora sa Ninom, koja mi je kratko opisala te forumaše. To drugo se nastavilo prvim pogledima na često spominjanu planinu te kroz prvi susret s Jasminovom pecarom.

Tako su Nina, uvijek vesela mlada Šibenčanka i njen bistrić i ljubimac forumaša Mateo, naturalizirana Bračanka Mimi koja me oduševila svojim smislom za humor, naš domaćin širokog srca Jasmin i njegova topla supruga Ðemila, bili prvi koje sam upoznala na tom vikendu iz snova. Već prvi razgovori bili su kao oni starih prijatelja u koje se bez problema uključila čak i šutljiva glava obitelji.

Uz toliko količinu Dalmatinaca na jednom mjestu brzo smo razbili onu umirujuću tišinu u okolini.

Sve je postalo još žešće kada su nam se priključili Čupo, njegova brižna Halida, prelijepa Irhana i najmanji od ekipe, mišić Mirza. 

E taj Čupo, posebna je priča. Mislim da u zadnje vrijeme drži rekord po broju postova, a usput je postao i lutajući fotoreporter. O njemu sam na ovim stranicama stekla pogrešan dojam. Jer umjesto onako, ponešto samouvjerene osobe, upoznala sam nekoga koga bi svatko trebao upoznati jednom u životu.

Ne kažem da je bez mana, to ipak znaju njegovi bližnji, ali brižnost i ona pozitivna energija koju širi oko sebe i te neke dobre vibracije, nikoga u njegovom društvu ne mogu ostaviti ravnodušnim. Njegov humor, upadice i stalno kretanje mnogima su od nas tih dana davali posebnu energiju. Morala sam o Čupi napisati koju riječ više jer unatoč svim tim zlatnim ljudima, imala sam osjećaj da je on za neki karat zlatniji od nas ostalih. A da je to tako, najbolje znaju svi oni koji su se s nama družili na Vlašiću, a potvrdila mi je to i glava kuće koji inače ima ugrađen radar za dobro i loše.

Na roštilju u Jaskovoj pecari pridružili su nam se markantni novinar Bodo i njegova samozatajna Slobodanka, a našu želju za druženjem prekinuo je samo umor i san koji nam je svima bio na očnim kapcima.

Vrijedne ruke i veliko srce

Subota, okupana suncem i upoznavanje s brojnim novim licima, Jasnom, Irfanom koji je udarnički prionuo poslu, Samerom koji je bio na stotinu mjesta odjednom, Aidom i Namikom, Čupinim saučesnikom pri probijanju kleke, ekipama iz Rogoznice i Sarajeva, Jaskovim susjedima i brojnim drugima. Napokon sam stisnula ruku i Benjaminu s kojim sam nekoliko puta razgovarala telefonom, a koji je ovog dana umjesto krampa i grabljica više držao u ruci kameru i čekao svaku našu glupost da je ovjekovječi. Naravno bila je tu i njegova Amila i klinci koji su tatu zamijenili u težim fizičkim poslovima.

Zajednički ručak, kava u restoranu u kojem su konobari melem za ženske oči, Ledov sladoled pa ponovno akcija do zajedničke večere, plesa i pjesme, a kako je bilo svjedoče dokazni materijali za koje su se pobrinuli Jasko, Čupo i Benjo. Jedino što na tim materijalima nedostaje je okus č(ć)evapa i onih savršenih lepinja.

Čupo nam je priuštio još jedan lijepi trenutak odvevši nas u često spominjanu Tihu dolinu, kako se kaže, pravi raj na zemlji. Nešto šetnje i izuzetan pogled na okolicu i sve ljepote ovog kraja i božanstveni miris divljeg cvijeća.

Ni umor, ni kasni sat nije smetalo trojac koji najčešće i na forumu ostaje najkasnije, da te noći bace još poneku ćakulu i iskoriste za druženje ono malo vremena što je preostalo.

Akcija je nastavljena i u nedjelju kada su nam se pridružili Sanela i Samir, radilo se udarnički, pjevalo i to pjesme koje nisam čula bog zna koliko godina, poneki od starijih vratili se u vrijeme radnih akcija i sve u svemu na kraju se bilo teško oprostiti.

Sređivanje dojmova

Nekoliko dana po povratku s Vlašića još mi se dojmovi nisu sredili, nestrpljivo očekujem godišnje odmore kada će, prema obećanjima neki od njih doći u južne krajeve. A i Jaskov prijedlog o još jednom zajedničkom druženju na Vlašiću dočekala sam optimistično. Optimistična je za mene bila i izjava glave kuće kako ga zanima vidjeti kakav je snijeg na Babanovcu, što mi daje nadu da ćemo se na Vlašić uputiti poneki put i slijedeće zime.

U međuvremenu uhvatim se kako se često smješkam sama sa sobom prisjećajući se Miminog nadjevanja imena, Jasna, Tonći, Ivana; padne mi na pamet kako sam pomislila da je Jasko nešto u rodu s Linom Červarom, nasmijem se kada se sjetim Bodine visine na plesnom podiju, forumaške TV ekipe sastavljene od Benje, Čupe i Tihe te Ninine diplomatski duge izjave, novog načina prehranjivanja, vlašićkog pjevačkog dueta, a posebno iznenađenja kojeg mi je Čupo priredio s onom: Jutros mi je ruža…. 

Akcija je slijedeće godine ponovno na Babanovcu ili… možda u Tihoj dolini na izgradnji brvnare Mušićevih, svejedno. Važno da ljudi koje sam upoznala ostanu isti, velikog srca, iskreni, koji te prihvaćaju sa svim tvojim manama i vrlinama. Ro, Bruno, Borat, Malke, Niz 2 i ostali….nadam se i vama.

A za sve one koji još nisu bili ovdje, kažu Vlašić ima dušu, ja bih rekla: ima je Vlašić, ali je prvenstveno imaju ljudi, a da je tako uvjerit će te se kada i vi jednom posjetite ovu planinu.

Kažu, danas pahulje na Vlašiću, ljepota i čuda se nastavljaju…

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji