Red Purple Black

I zadnji dan svibnja u akciji

IspisE-mail

ODE MUJO U MORNARE, A JA U NOVINARE (i to sa terena)
Samo nekoliko riječi i rađa se nova ideja o još jednoj avanturi. Volje i želje imam i previše, ali ponekad pomislim kako će me zbog čestih izbivanja djeca „mrziti“, ali utješe me poznanici kad kažu da imaju oni moje gene pa će me shvatiti.

Stvarno, Hani smo sa godinu i pol nosili u „cekeru“ pod Triglav, sa tri je stala na skije, sa pet se svojom nogom popela na vrh Vlašića i skijala na velikom liftu, sa osam izvela zimski uspon, sa devet osjetila uže i karabiner. Mali još ne zna, ali kad sazna jadna mi majka, a možda do tada pojeftini telefonski signal sa Nepalom.

Opet prema Čvrsnici

Razmišljam, zašto ne probati. Dosadilo mi je pisati reportaže o neuspjelim usponima iako će mnogi reći da se neuspjehom ne naziva skijanje u svibnju sa osvojena tri vrha, a svaki oko 2000 metara.

I tako, opet mi na kotačima, natovareni skijama, bivak opremom i što je najvažnije optimizmom. I opet put Čvrsnice, hercegovačke ljepotice. Poučeni iskustvom, nećemo pitati šumare za savjet i preskačemo kavu u Jablanici, ali ne preskačemo burek ispod saća u Putniku. S mirisom hrane u nosnicama i osjećajem blaženstva u želucu penjemo se put Blidinja.

Svraćamo na kavu u restoran Hajdučke vrleti odakle je odličan pogled na naš cilj. Za šankom stoji neki gost i mi odmah shvatimo da je jedan od nas. Brzo uspostavljamo kontakt i gospodin nam se pridružuje skupa sa suprugom. Imena im nisam zapamtio, ali jesam podatak da je on iz ovih krajeva, supruga iz Bjelovara, a žive u Zagrebu. Zapamtio sam i da su dan prije bili u Pločnom, temperatura im je bila minus, snijeg zaleđen i da ga ima dovoljno za skijanje te da u Bjelovaru nema ama baš ništa slično. Najvažnije što sam zapamtio je činjenica da je put markiran i kleka iskrčena pa neće biti „klekinga“.

Ovaj par odlučio je ići u šetnju na Vran, a nama savjetuju da ne idemo u Masnu luku nego da produžimo do Boričevca, jer ćemo uštedjeti 45 minuta hoda po ravnom.

No kako nam mravi u pozadini ne daju mira, odmah po izlasku iz Hajdučke republike Mijata Tomića, padne nam na um da postoji put sa južne strane i produžimo oko jezera. Tabla sa putokazom Pločno stoji na asfaltiranom putu, a mi se odvojimo na makadam. 

Još poneki optimisti

Dva kilometra užasnog puta, sa dva traga džipovskih guma. Više smo jahali kamenje i busenje nego što smo išli putem. Ovo je bilo previše i za iskusnu Škodu stoga okrenemo i pravac Borićevac, baš napravimo avanturu od jednostavnih stvari.

Skrećemo sa ceste kod putokaza i uvlačimo se Čvrsnici u njedra, a kud sad?!

Pred jednom kućicom stoje tri lika i mi stajemo kako bi priupitali za pravac. A oni su zaključili da mi i nismo baš dobro. Domaćin, za kojeg sam shvatio da je svećenik i da sutra ima misu negdje u dolini obećao nam je ostaviti objekt otvoren kako bi mogli tu prenoćiti i osušiti se, a usput nam dao savjet za pravac.

Po jedna rakijica i nastavljamo put. Nakon stotinjak metara već uhodana shema: pancerice na noge, skije na ranac i sretan nam put.

Staza vijuga kroz prekrasan šumarak, sa zelenim tepihom pod nogama, a uspon je lagan. Srećemo četiri ovisnika slična nama koji silaze s vrha. Oni su bili brži i već jutros izveli uspon. Jedan je iz Imotskog, drugi iz Livna… Kamešnica!

I odmah razgovor o mom čitanju na Dalmacijaski o skijanju na Kamešnici i uspostavi se da je upravo jedan od njih to pisao. Uz želje za sretan uspon, nastavljamo lijepo prosječenim putem kroz kleku i samo se par puta fotografiramo da se vidi koja je to muka. Nailazimo na spomenik nastradalom planinaru iz Kaštela, spomenik napravili prijatelji planinari, lijepa gesta.

Baterija se na visinomjeru umorila i on ne pokazuje ništa. Vrijeme se stalno mijenja iz sunčanog u oblačno, a u jednom trenutku počinje padati snijeg. Nevjerojatno, lijevi obraz šamara vjetar i ledeni snijeg, a desni grije sunce.

Izlazimo na prijevoj i pred nama se ukazuje sjeverna stijena Pločnog sa okolnim vrhovima. Snijega ima taman za ono zbog čega smo došli. Ubrzo smo na većem snježnom platou i već smo na skijama.

Po običaju, povremeno skidamo skije da bi prešli preko stijena i manjih šumaraka kleke, ali sve je to dio zadovoljstva.

Alpsko skijanje

Penjemo se pod stijenu Pločnog na kojoj se vide antene i vojni objekti. Nagib već prelazi 70% i zaleđen snijeg ne dozvoljava siguran uspon skijama, zato ih skidamo, navlačimo dereze i kacige. Skije ostavljamo na pola padine da nas ne usporavaju. Uspon nam težak jer nismo mi alpinisti već rekreativci koji traže malo više, a u svemu nam pomaže obuka u GSS-u.

Izlazimo na vrh, a vojnik iz objekta čudi se našoj pojavi i nakon što mu kažemo odakle smo došli proglasi nas nenormalnima. Kaže čovjek tuda se ne ide, trebali smo s druge strane, markiranim putem. Vidi on ovdje svašta, a dan prije dvoje je izašlo samo u gojzericama, jedno od njih, žena, bila blijeda od straha zbog nagiba.

Opraštamo se s vojnikom, skidamo mokru odjeću i natrag do skija. Potom antologijski trenutci – skijanje pravo, alpsko, ukočenih vezova.

Naravno i snimanje za uspomenu i uživanje dok snijeg škripi pod skijama.

Avantura okončana na jugu

Spuštamo se još za dana, po dnevnom svijetlu i opet uhodana shema: skije na ranac, staza pod pancerice i doviđenja snježne pahuljice…do iduće zime.

Slijedeći vikend letimo paraglajderom, a onda mi valja put Dalmacije kod dragih prijatelja. Alternativa skijanju, ali prihvatljiva, čak što više poželjna.

U sumrak smo stigli u dolinu, noćimo kod gostoprimljivog domaćina od jutros, a prethodno vidamo rane, baš kao kakve babe.

Uz jutarnju kavu padaju nove ideje i prijedlozi te odlučimo da idemo još prema jugu.

I tako nam se dogodi da prošli vikend mlatimo roštilj kod jednog brata na Vlašiću, a danas mlatimo burek kod drugog brata u Ljubuškom i zaključimo kako je svijet malen.

Obišli smo slapove Kravice i uživali u krajoliku, a potom nastavili put hercegovačkog bisera Mostara. I opet, po tko zna koji put kada gazim mostarskom kaldrmom duša mi bude ko Neretva, bistra, zelena…

I nije to kraj priče jer je čovjek ko kamen od mostarske ćuprije , dovoljno tvrd da izdrži svašta, a opet dovoljno mekan da se zavuče pod kožu. Za kraj u Jablanici ipak pijemo kavu, uz novo, lijepo poznanstvo. Ili nije baš novo?! Znamo se dugo, po nickovima, preko Dalmacije.

Ovu smo avanturu uspješno priveli kraju, samo nam je bilo žao što se datumi nisu drugačije posložili, tako nam je samo jedan dan nedostajao pa da kažemo: skijali u lipnju. A ispred kuće procvjetala lipa.

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji