Red Purple Black

Kako sam osvojio Vidovu goru i Kozjak

IspisE-mail

ILI KAKO SAM SMIRIO FILOVANE PAPRIKE I BRUDET
Iako je zimska ski sezona završena, kao i proljetno skijanje po vrhovima BH planina, veza sa skijanjem ne prestaje. Osim uživanja u snježnim pahuljama kada drugima nisu bile dostupne, moja želja da ta iskustva podijelim sa osobama koje ne poznajem, ali su mi postale drage kroz svoje komentare i stavove, rezultirala je neočekivanim okupljanjem na Vlašiću ovog svibnja. Oživljavanje akcijaškog duha prošlih vremena, vraćanje planini zelenih prostranstava i beskrajno uživanje u novim prijateljstvima iznjedrilo je želju da se uskoro vidimo opet, ovaj put malo južnije.

Trajekt za Brač

A sve je počelo 13. lipnja, iako su neki prijedlozi bili da se datum pomjeri bar za pola naprijed ili nazad, natovareni svim neophodnim drangulijama i pomagalima koja plutaju, raspalili smo put Jadrana. Sunce nam se ukazuje u Gornjim Brelima, neposredno pred izlazak na Jadransku magistralu. U Dugom ratu kod Omiša pravimo prvu pauzu za jutarnju kavicu te nastavljamo put trajektne luke u Splitu.

Sezona je tek u povojima i nema nesnošljivih gužvi za trajekt, što je sreća jer sunce već kvalitetno progrijava. Kupujemo poprilično skupe trajektne karte, a na moju želju da kupim povratnu kartu, dama preko puta kaže da je svejedno jer popusta –  nema! Pa naravno, mora se čovjek vratit. Neće valjda plivati.

Dok čekamo „čamac“, na kavi nam se pridružuju prvi od virtualnih prijatelja, Tiha i Crni. Maksuz došli zbog nas, a žena mi vazda mislila da ja na tom forumu samo šupljiram. Ugodno ćaskanje, koji trač i dogovor za povratak na kopno.

Putovanje brodom po moru koje izgleda kao da ga je neko ispeglao i ne izgleda kao neki doživljaj, ali za djecu je to vrhunsko iskustvo koje će, siguran sam, bit opisano u pismenoj vježbi slijedeće školske godine. 

Mimi

Nakon vožnje kao po ulju, napokon pristajemo u luci u Supetru i dalje sigurno, slijedeći uputstva naše domaćice,  bez greške dolazimo do mjesta gdje nas ta divna osoba čeka i pravo na... ma kakva plaža iako stariji potomak nije mogla izdržati, već kući u hladovinu i na filovane paprike. Hm, je li to morski specijalitet ili tragovi rodne grude? 

Upoznajemo ostale ukućane naše Mimi i slažemo se da smo ih otprilike tako i zamišljali prema opisima. Barba Slavko, šef okućnice i gradela, nekadašnji vlašićki učitelj pun dogodovština iz vremena kad se nisam ni rodio i Mimin ponos Boris, čujem, odnedavno Mirza, koji je na mamu prepun društvenih obveza.

Našu Mimi neću ni opisivati jer bi time reportaža bila kao mali roman. Netko je jednom napisao za Mimi da je ko Majka Tereza. E to mi nekako najviše sliči njoj. Dok ugodi svima, ostane joj vremena i za... ma kakvi za sebe, za psa. Mimi nas je smjestila u lijep i ugodan apartman u centru grada, sa velikom, bijelom tarasom sa pogledom na Split i Kozjak, desetak minuta od plaže.  
 
Vidova gora

More ko more, rekao bih ja prije ovog iskustva, da nije bilo opet naše Mimi koja nam je organizirala izlet u Bol na Zlatni rat, a prije toga uspon na Vidovu Goru, najviši vrh svih hrvatskih otoka, visoku 780m. Što je to, rekao bi netko, ali to je za Bol koji se nalazi u nivou mora, odnosno na 0,00m otprilike kao padine Kajabaše, dijela Vlašića koji nadvisuje Travnik, a to je već planinčina. Sa Vidove gore pogled puca u svim pravcima i za mene kao ljubitelja planinskih vrleti ovaj trenutak je antologijski jednako kao i uspon na Triglav.

Večernje šetnje rivom, gradele i domaće vino, izležavanje u šumarku, more bez poštenog vala i prekrasan, uređen mediteranski gradić je rečenica koja bi mogla opisati sedam dana našeg boravka na Braču. Prognoze kažu da se vrijeme kvari, a datum kaže da nam je vrijeme kupit prnje i na brod put kopna. Mimi, hvala još jednom na sedam prekrasnih dana. Izgleda da je onaj 13. sa početka priče bio sretan broj.

Kaštela

More je već uzburkano i ovaj put je doživljaj putovanja brodom već atraktivniji za one koji ne poznaju morsku bolest. Na iskrcaju nas dočekuje kiša i to je već znak da će ostalih sedam dana biti u sasvim drugom ambijentu. Opet telefonska navigacija odrađuje svoj dio posla pa kontam kome treba skupi GPS? Bez problema stižemo u Kaštel Lukšić i iz druge nalazimo domaćine.

Hladan sok od hmelja za povratit dušu prije lignji koje se same jedu i za desert friško ubranih „barakokula“  iz komšijske bašće. Naravno, niti jedna aktivnost ne može proći bez nezaobilaznog Kiće, didine uzdanice i ponosa.

Za razliku od Brača, ovdje smo bili ukućani pa je objekat ovih dana izgledao kao Spaladijum za vrijeme rukometnog prvenstva.

Obilazimo Kaštela koja me se baš  i nisu dojmila. Osim radova na rivi, ni okućnice ne izgledaju reprezentativno osim pođahkoje. Vidi se na prvu da ovdje turizam, u ovom trenutku i nije grana privrede. Dvorac Vitturi odaje sasvim drugačiji utisak. Srednjevjekovna arhitektura i želja graditelja da se zaštite od nadirućih osvajača stvorili su skladnu i lijepu građevinu koja danas služi za kulturna događanja.  

U Dioklecijanovom gradu

Loše i za dalmatinske prilike prilično hladno vrijeme poremetilo je sve naše planove, pa i onaj o odlasku u vodeni svijet i susret sa Ninom koji je trebao biti iznenađenje za nju. Također je promijenjen plan o konzumaciji svježe ulovljene ribe jer koče nisu izlazile na more pa smo se opet morali zadovoljiti filovanim paprikama.

Revidiramo planove, što meni i nije neka novina polazeći od iskustava iz prethodnih reportaža. Naravno da u planovima nigdje nema dotjerivanja prometala na dva kotača koja bi našeg Crnog trebala nositi na Grobniku, a datum se bliži. Vala smo mu ušli u memoriju, kaže se kod nas. Pravimo izlet u „cvit mediterana“. Na Peristilu nas dočekuje prolom oblaka i dok je ženski i dječji dio ekipe pod   kišobranima, ja i Crni namirujemo propuštene dane kupanja u moru.  

Kozjak

Naravno da ne postoji opcija koja bi od mene napravila ljubitelja ravnice, tako je u naš plan i program ušao i odlazak na Planinarski dom Putalj na Kozjaku. Tu je i Škoda došla na svoje. Putevi na kakve je navikla i kakve voli. Cik, cak, pokoja lokva (u Dalmaciji?) malo prašine, koji kamen, koji busen i eto nas.

Prekrasan pogled na Mosor i Biokovo lijevo, Split i Brač ispred, Hvar iza njih, Kaštela pod nama, Čiovo preko puta, Drvenik, Trogir... Prava alternativa ležanju na užarenom pijesku. Ovdje su počinjala neka od imena svjetskog glasa. Ovdje je trag ostavila i moja ekipa iz Travnika u nekim ljepšim vremenima. Ovdje se upražnjava odmor kakvog ga ja zamišljam. Hvala domaćinima na još jednom izuzetnom danu.

Odlučujemo se za pokret. Ja i moja šefica smo skontali da je Tiha uložila sve svoje kapacitete u smišljanju kako da nam ugodi i ispunjavajući naše želje, a radne zadatke je smjestila u sporedne aktivnosti. I Crni je zbog nas zapustio posao. Sramota brate više, iako vlada opće mišljenje da i nisam podložan „sramotama“.

U društvu s legendom

Naravno, planovi postoje da bi se revidirali. Dok pravimo organizaciju odlaska, jedan novi trenutak mijenja sve iz temelja. U dvorcu Vitturi se organizira promocija knjige. Dolazi faca svjetskog glasa. Lidaaaaa, neka nas još.

O ovoj izuzetnoj večeri je sve napisano na prethodnoj temi, a ja se ne mogu othrvati utisku da sam na trenutak i sam odlutao u vrleti Himalaja, Aconcaguave, Denalija ili vrha Croatia na Mt McKinley... sa skijama... ko Stipe. Ovo je vrhunac godišnjeg odmora. Upoznao sam Stipu Božića, facu svjetskog glasa. Nije plaćen ko Ronaldo, al je bolji čovjek stoput od njega. Od danas sam i ja bolji čovjek, garant. Joooj, kad svojima pokažem sliku.

Odlazimo. Noćas. Pod dojmom večeri, pozdravljamo se sa predivnim ljudima... izgleda da su takvi svi koje sam upoznao preko foruma Dalmacijaski. Do viđenja na Vlašiću, ovo ljeto. Dogovor ostaje, od Tihe knjiga, od mene... Uh, da im kažem pa da navale!

Istraživanje Čiovskog podmorja

Ujutro opet kavica u Dugom ratu i ja, ovaj put bez svojih najdražih, idem prema Čiovu. Čekaju me Malke i Ðuka. Dobio sam slobodno dva dana. Nešto kontam, možda mi supruga i nije tako dobre naravi?! Jednostavno joj dosadilo da je vucam po svakojakim vrletima sa djecom. Ma to ja na trenutak. Naravno da je dobra, prva liga.

Malke me dočekao... sa poslom. Treba vrata montirat. Njemu je to deset minuta. Pa valjda je majstor. U trenucima dok sam odlazio, još uvijek mu je trebalo samo deset minuta. Dobar je, naše gore list, Travničanin, sa stalnim i trajnim boravkom na Čiovu. Družimo se uz komarče na gradelama.

Odlazim na drugi kraj otoka, do Ðuke. Imamo dogovor sa Vlašića, zimus, da izađemo čamcem na more. Tramontana je jaka, vide se krijeste na valovima. Nije vrijeme za čamac, a i ja sam kontinentalac pa nisam navikao na ljuljanje. Ma samo nas otisni i ništa ne brini. Do sumraka smo bacali udice po Trogirskom kanalu (valjda se tako zove). Ulov slab, ali vrijeme provedeno vrhunski.

Imamo još jedan dogovor. Sutradan, uz asistenciju mog instruktora, a Ðukinog nasljednika, po prvi puta u životu idem na duže vrijeme ispod površine mora. Kratka obuka na molu kako se koriste boce, kako se devera sa pritiskom, na što treba obratit pažnju te kako zažmirit ako naiđe kakav cuko i doživljaj vrijedan priče.

Jednog sam jastoga pomilkio po leđima, a jednoj periski poželio bloop, blooup (dobar dan), pregledao Ðukine vrše, natjerao jato ribica u mrežu gavunaru...

Evo zašto sam postao lutajući reporter

Prije 15 dana skijao, prije 10 letio, prije 5 osvajao dalmatinske vrhove, danas ronio... Ne bi se moglo reći da živim dosadnim životom, zahvaljujući mojim prijateljima.

Ðuka, rođen uz more, Panonsko, uživa pričati o drugom moru, Jadranskom. Mala, živa enciklopedija o ribarenju, kulinarstvu vezanom za ribu, proizvodnji nektara od grožđa i sve što ima veze sa morem. Za završetak putešestvija po Jadranu, od svojim rukama ulovljene ribe, spremio je brudet za prste polizat. Bilo je tu hobotnice, ugora, škrpuna, sipe, lumbraka, kokota, morskog psa, ugorove majke, drhtulje, krompira... Ovo zadnje i ja znam nafatat. Sve je to zaliveno domaćim vinom iz Ðukinog podruma. Što reći osim „Bravo majstore“!

I tako, pristojno nahranjen, opraštam se sa Ðukom i Rozom, divnim domaćinima i ovaj put bez posebnih planova pravac Travnik.

Ni danas nisam siguran je li mi se ostvarila želja o aktivnom odmoru u Dalmaciji ili je sve to opet bio samo san?! Ni danas ne znam jesu li filovane paprike ulovljene u Jadranu!?

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji