Red Purple Black

Na krovu Bosne i oku Crne Gore

IspisE-mail

VISINSKE PRIPREME ZA SNJEŽNU SEZONU
I dok se nalazimo u vremenu iščekivanja prvih snjegova na bosanskim planinama, odlučili smo odraditi visinske pripreme za sve ono što smo planirali nadolazeće zime, a kako to bolje uraditi nego usponom na krov Bosne i Hercegovine.

Logorska kava posebnog okusa

I tako, u petak poslijepodne već smo na putu prema Sarajevu gdje nas čekaju prijatelji koji će nam ovog puta praviti društvo. Škodu smo natovarili kao da je zadružno magare i pravac Tjentiše.

Problema sa snalaženjem nismo imali pa u gluho doba noći izbijamo na lokalitet Dernečište gdje na komadu ravnog terena, ispod razgranate bukve, formiramo logor. Uz plamen logorske vatre evociramo uspomene na prethodne avanture do duboko u noć i pri tom se ne mogu oteti dojmu kako kava, iako iste vrste kao kod kuće, u ovakvim logorima, ispod znanih i neznanih vrhova, uvijek ima neki anđeoski okus nektara.

Subotnje jutro svanulo je prohladno i vlažno, a Maglić nam odmah daje do znanja zašto ima takvo ime. No, nismo razočarani, planina će nas pustiti sebi u njedra ili neće, nije do nas.

Autori novih engleskih riječi

I dok pakujemu opremu i logor, niz put nam se ukazuje figura s ruksakom na leđima i vidi se, skontao čovjek istu stvar kao i mi.

Lik je iz Bugarske i zove se Georgi. Obilazi vrhove svih europskih država, odradio ih je već dvadeset, a dolazi sa Triglava i ide na Bobotov Kuk.

Jedan od zonzona, što u prijevodu znači zaljubljenik u zonu iznad 2000m, pokušava mu na najtečnijem engleskom objasniti značenje naziva planine.

- Čovječe, reci mu jednostavno Fog-ić.

Kako mi nije prvi put da engleski rječnik obogaćujem novim riječima padne mi na um zgoda kada sam, sa svojim skromnim znanjem engleskog jezika, pokušavao objasniti Nizozemcima koje sam vodio po Vlašiću, kakva je koliba u pola planine. Nikako se nisam mogao sjetiti riječi shepherd ali ovako snalažljiv našao sam rješenje:

- This is house of sheep manager!

I naravno, reakcija smijeh, ali razumjelo se.

Magloviti „Fogić“

Ulaskom u šumu već na prvom koraku bosanska priča, blatnjavi tragovi traktorskih guma te trupci na sve strane i ne možemo se ne zapitati kakav je to nacionalni park u kojem se eksploatira šuma i sve uništava, a s druge strane logorovanje zabranjeno?!

Nastavljamo put travnatom visoravni gdje svako malo nailazimo na tragove gozbe divljih svinja.

„Fogić“ je još u magli, a mi se uz put sladimo borovnicama i malinama kojih ovdje, zbog visine, još ima u izobilju.

Stigli smo pod kamenu gromadu planine i lagana šetnja polako prelazi u ozbiljniji uspon koji bi se slobodno mogao nazvati feratom (osigurani alpinistički smjer prilagođen rekreativcima, ali nimalo lak).

Ispostavilo se da je jednom članu ekipe ovo prvo stjenovito iskustvo, a nakon nekog vremena i osobni visinski rekord, koji je poput Sergeja Bubke obarao svakim novim korakom.

Izbijamo na sedlo podno vrha, ali umjesto očekivanog fantastičnog pogleda imamo samo alpski ugođaj svježine i jakog vjetra kojem se jedino odupire magla.

Neka fotka pa silazak

Mimoišli smo se s ekipom iz Posušja, a ubrzo i s ekipama iz Osijeka i Vukovara koji su se popeli s Prijevora te nam kazuju kako je sve gutavo i mokro i nije sigurno za povratak.

Tri sata nakon polaska izlazimo na krov Bosne i Hercegovine, 2386 metara visoki Maglić. Pada nekoliko fotografija s drugom Jožom koji je ovim planinama gazio iz nekih drugih razloga, a i nekoliko na kamenoj piramidi.

Kroz maglu nam se na trenutke ukazuje Trnovačko jezero u Crnoj Gori. Vjetar nas tjera nazad i silazimo pažljivo stopu po stopu, zaključujući da je teže ovo nego popeti se.

Stigavši na proplanak sređujemo utiske, a u pola priče prekine nas „Bubka“:

- Moram vam ovo ispričati. Borim se sa onim stijenama, okrenem leđa i vidim onu handuriju pod nogama, okrenem se kontra, a stomak podguriva. Da mi bude lakše, dođe mi da zapjevam, ali ljudi moji, pade mi na um pjesma, ni melodiju joj ne znam, ali ne izlazi iz glave „u-či-ni bar je-dan po-gre-šan ko-rak“. Skontam ja što pjevam pa pomislim šta ti je ba, aaaa šejtana.

Dolina je u trenutak odjekivala smijehom, a još je smješniji bio prijevod na engleski uz kojeg se smijao i Georgi. Mislim kako će se ovo prepričavat godinama uz logorske vatre.

Na jezeru

Na Prijevor smo stigli taman kada je sunce obasjavalo pašnjake podno magle, slika prelijepa, ali puše neugodan vjetar pa se odlučujemo na još dva sta hoda do Trnovačkog jezera. Sumrak se počeo spuštati, a meni se na trenutak učinilo kao da se penjemo na mjesec pa nikad kraja.

Kad smo napokon izbili na jezero i počeli formirati logor već je bio mrkli mrak, a kasnije se ispostavilo da smo za podlogu izabrali najbolje kamenje i busenove.

Napokon dugo željena kava i bezbroj malih lampica na metar od nas. Nije im bilo dosta što nas gledaju već su zapodjenuli i međusobne svađe pred gostima, a ta je slika trajala dobra dva sata. Nikada nisam doživio da divlje životinje u velikom broju u neposrednoj blizini ljudi najnormalnije žive svoje uobičajene živote. Nismo mogli odgonetnuti jesu li lisice, lasice ili nešto treće.

Jutro nas je dočekalo s krajolikom iz bajki, oko Crne Gore, oivčeno trepavicama od 2000m svugdje uokolo. Sunce proviruje iza vrhova i jedan od nas zaključi da bi bio grijeh ne iskoristiti priliku i u tili čas glava je izvirivala iz jezera baš poput Nesi u dalekoj Škotskoj, a crnogorski ribar koji se tu zatekao nije mogao sakriti čuđenje.

Kladionica ili brdo?

A kako se ne bi čudio jer tko normalan ide u brdo kad može ko čovjek uplatiti kladionicu i izvalit se na trosjed ispred teleteksta.

Fotografiramo krajolik i Maglić  u daljini, ne, još jednom slikamo maglu. Sami sebi već obećavamo da ćemo se vratiti opet jer nam valja odraditi drugu stranu. Druga planina u BIH po visini, Volujak prati nas i budi nam maštu.

Pred sami izlazak na Prijevor susrećemo veću grupu biciklista iz Sarajeva, Mostara, Travnika i drugih mjesta koji idu na jezero. Baš mi je drago da sve više ljudi upražnjava aktivnosti na planinskom zraku. Susreli smo usput i poznatu ekipu, a svima smo zaželjeli sreću i naravno...niti jedan pogrešan korak.

Na povratku svraćamo u Peručicu gdje smo bacili pogled, ali i objektiv, na stoljetnu šumu i vodopad Skakavac.

I tako na kraju, fantastičan završetak fantastičnog vikenda...

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji