Na svjetskom kupu u Val Gardeni

Ispis

Autor P.G. Četvrtak, 24 Prosinac 2009 10:59

OTVORENJE OBITELJSKE SEZONE
Jedva smo dočekali da prođe ovih šest mjeseci od kada smo ljetos otkrili taj mali raj na zemlji.

Predivno zelenilo, cvijećem ukrašene kuće- sad je trebao prekriti snježni pokrivač i pokazati nam kako Val Gardena izgleda zimi uoči Božića. Planinarenje ljeti i mukotrpna penjanja na strme vrhove zamijenit će lagana spuštanja na mnogobrojnim stazama uz prvo gledanje uživo utrke Svjetskog kupa u skijanju! 

Putna groznica i cestovni problemi 

Cijeli tjedan prognoza je bila užasna, na radiju smo stalno pratili stanje u prometu i nadali se da će se vrijeme stabilizirati do četvrtka i da će naša tročlana ekspedicija putovati po sigurnim cestama.

Polazak je morao biti ranije od planiranog jer je stanje na autocesti iz sata u sat bilo sve lošije, a magistrala zadnja opcija. Ulaskom na Prgomet dočekali su nas snježni uvjeti, vožnja 30-50 km/h i tako sve do Maslenice gdje nas „skidaju“ s autoceste i šalju na „topliju“ cestu (tako nam je bar objasnio čovjek koji radi na naplatnim kućicama). Topliju cestu sa ledom, kroz koju smo se šuljali 15 kilometara nekih 40 minuta. 

Od Karlobaga je bilo bolje pa smo dosta brzo došli do granice, odakle preko „Zlovenije“ na sigurnu talijansku autocestu. Već je bilo prošlo 9 sati kad se na vrhovima udaljenijih planina počeo ukazivati snijeg. Nismo znali koliko ima vožnje do Val Gardene s ove strane jer smo se ljetos motorom popeli preko Cortine d´Ampezzo gdje su cestice jako uske i pune zavoja pa smo iz sigurnosti zimi zaobišli taj ludi provod. 

Na cilju 

Malo prije gradića nigdje snijega niti naznake da je padao, sve do jedne okuke kad ulazimo u dolinu sa „sjenom“, punom snježnog pokrivača.

Odlično očišćenom cestom vozimo se kroz tri mjesta Val Gardene: Ortisei, St. Cristinu, sve do Selve gdje opet odsjedamo u pansionu Garni Bon Di (što na ladinskom znači dobar dan) kod našeg domaćina Helmuta.  

U Val Gardeni većinu čine Ladini, stari narod s ovog područja s jedinstvenim jezikom, ali pričaju i njemački i talijanski, a engleski s puno gestikulacije. S prozora naše sobe puca pogled na odlično uređene staze na kojima nije bilo previše ljudi. Sve skupa 175 km staza koje se protežu na više planina dovoljan je razlog da nema gužvi, a kad se tome pridoda i Dolomiti super ski pass, skijati se može na 1200 km staza!

Oblačenje u trenu i već smo bili na pijatićima ispred našeg pansiona. Nekoliko spuštanja da se 

Patricia vrati u formu od prošle godine i mogli smo krenuti na veće visine. Današnje skijanje prošlo nam je prebrzo, a nakon žurnog presvlačenja izašli smo potražiti neki restoran u centru. Izlazak iz sobe na -15 nije bio nimalo ugodan pa smo se svakih deset metara grijali u nekom drugom suuuper opremljenom dućanu. 

Kakvih smo sve svemirskih skija i opreme po astronomskim cijenama vidjeli...kad u jednoj uličici ugledasmo nama znanu crvenu jaketu na kockice: pred nama je stajala buduća zvijezda svjetskog kupa Natko Zrnčić - Dim!

Zamolimo ga za fotku sa Patriciom na što on pristane, ali na žalost ne i aparat koji se doslovno zaledio. Kratko druženje s njim i poželjesmo mu sreću u sutrašnjem spustu, on na jednu stranu, mi u pizzeriju, ne trebam reći da smo nakon toga zaspali kao bebe već u 20:00 h. 

Mein Gott!!! Kroaten kommen! 

Ujutro nakon doručka pokupili smo navijačke rekvizite i krenuli u St. Cristinu na utrku. Kupili smo karte po 15 € i ušli u fan zonu u kojoj su se okupili svi fan klubovi umaškarani u jarce, zvijezde i sl.  

Proizvodili su takvu buku s bubnjevima, zvonima i trubama da se Patricia uspjela rasplakati...luđe navijanje nisam doživio ni na nogometnim utakmicama. Moj šešir izazivao je poglede i upiranje prstom i povike Kroaten! Odmah smo stali prvi uz ogradu, raširili našu trobojnicu i tek onda skužili da je 10 sati i da ćemo se morati smrzavati preko dva sata do početka utrke. A tek kad smo shvatili da Natko starta 53....Brrrrr! 

Tribine su bile pune talijanskih, austrijskih, francuskih, švicarskih pa čak i američkih i kanadskih navijača, dok smo samo nas troje branili boje Hrvatske. Malobrojniji, ali zato na prvom kadru zoomirani u LIVE prijenosu!

-Kad će naš voziti? – čuli smo od Patricie 52 puta i onda na 53. rekao sad i raširio zastavu, Patricia šal, a Ivana snimateljica kameru i krenuli vikati da se zna da nas ima. U jednom momentu neki lik, ulijeće među nas i viče: „Hrvaška, Hrvaška, Natko!!!“

Bio je to, kuhanim vinom napojen „Zlovenac“ koji sudeći po osmjehu na licu nema ništa protiv našeg ulaska u EU, tako da su četiri grla bodrila Natka!

49. osvojeno mjesto nije neki uspjeh, al' mi smo bili ponosni. Inače, preko puta nas sjedila je najveća skijašica svih vremena – naša Janica!

Odmah po završetku susreli smo se s Natkom pokraj Cro-ski kombija na parkiralištu. Nakon fotkanja, upoznavanja s ostatkom ekipe i kratkog snježnog druženja pozdravili smo se s njima i otišli na skijanje.  

Bijelo carstvo 

Staze su im inače vrhunske , organizacija na žičarama besprijekorna uz sve moguće asistencije prilikom ukrcaja. Topovi su radili cijeli dan, a ralice noću, tako da nije bilo centimetra na stazi bez uređenog snijega - odlično! Jedino što su sve staze crvene i crne s tim da su im i crvene  kao u Francuskoj crne, nagib je zastrašujući. Nismo se previše naskijali, ali nam je bilo drago da je Patricia bez problema nastavila tamo gdje je stala prošle godine i da nema straha od niti jedne staze.   

Ivana je cijelo vrijeme dok smo putovali bila u strahu da Selva ljetos sa onim predivnim cvijećem po balkonima neće moći biti nadmašena zimskim ugođajem, i tu se prevarila. Ladini su tako lijepo i decentno okitili pročelja kuća, dvorišta i ograde da smo se samo divili od kuće do kuće. Sve što je lijepo kratko traje, tako su nam i ova tri dana proletjela za tren. 

Za kraj smo ostavili još par fotki u Ortiseu pokraj ledenih stupova, stare lokomotive i utemeljitelja mjesta starog Purgera. Opet smo nakon onog zavoja ušli u osunčane sive boje i kao da ljudi s te strane ne znaju da je u toj dolini takva ljepota u kojoj se može uživati.

Povratak je prošao opet uz ledene probleme na Jadranskoj magistrali i uz razmišljanja o skorašnjem skijanju na našem starom mjestu u Puy st. Vincentu.