Red Purple Black

Francuski dnevnik (1. dio)

IspisE-mail

OD TRAVNIKA PREKO KAŠTELA DO PUY ST. VINCENT-A Nakon brojnih peripetija oko dobivanja vize za travnički dio postave, brojnih planova koje su pokušali složiti Dalmatinci i dugotrajnog iščekivanja, na put se krenulo odmah prvog dana ove godine. Skijanje i provod bili su odlični, a za prenijeti makar dio doživljaja trebalo nam je nešto više prostora pa ovaj francuski dnevnik donosimo u dva dijela.

Prvi dan (petak)

Dok je većina spavala nakon burne novogodišnje noći, mi sa nestrpljenjem sjedamo u prometalo koje će nas prebaciti do Kaštela. Kaštela su na moru i čovjek bi se pitao što ćemo sa skijama raditi dolje? Pitanje bi možda i bilo na mjestu da taj grad nema više ljubitelja skijanja nego ribara, kao da se nalaze u Alpama.

U Kaštelima mijenjamo Škodu za citroenovog veterana, kompletiramo ekipu i put Francuskih Alpa. Ugodna noćna vožnja Dalmatinskom zagorom i Primorjem i još u toku noći izbijamo na granicu ujedinjene Europe. Kilica, naš budući nositelj medalje... ma ne olimpijske, već medalje za hrabrost i ludost, o tome ćemo kad dođe na red...dobio je zadatak da svojim novim Spiderom, pokrije frižider sa mlijekom, paštetama i sarmom. Majstor je to uradio savršeno tako da radnici na europskoj „meji“ nisu našli ništa sumnjivo i bez problema ulazimo u „tudi, tukaj je Europa!“ Pravimo prvu pauzu za kavicu i otkrivamo koji se talent krije u „majstoru sa granice“; frižider je savršeno skriven i mi ga iz vozila nismo uspjeli vidjet, ali na zadnjoj šoferšajbi kombija frižider stoji kao na izlogu. Dobra tema za veselu atmosferu u kombiju za nastavak putovanja.

Drugi dan (subota)

Prilično dosadna vožnja talijanskim autoputovima, dok u daljini nismo ugledali osunčane vrhove Dolomita. Snijegom pokriveni vrhovi nam bude maštu, a mašta postaje java ulaskom u Alpe i poprište olimpijskog nadmetanja 1996. Penjemo se na prijevoj Claviere, ulazimo u Francusku i odmah  gužva na cesti kraj prvog skijališta kraj kojeg prolazimo. Još za dana dolazimo u Puy St. Vincent i izlazimo na 1800m. Nakon nas stižu još tri automobila istog društva.

Na recepciji čeka tridesetak Engleza na razduženje apartmana. Troje sa štakama, petero u gipsu, modrica sijaset. Pa ovi ko da su u ratu bili, ko mala pokretna bolnica. Pa kakve li su to staze ovdje kad se ovako ide kući? Ulazimo u svoj veliki, prostrani apartman, lijepo uređen sa fantastičnim pogledom na dobar dio Hautes Alpes. Početak je dobar.

Treći dan (nedjelja)

Ne možemo dočekati da na noge navučemo one grube, neudobne cipele i otisnemo se niz stazu, ravnu kao mlijeko. Sinoć je palo 20-tak cm novog snijega, a ni topove nisu štedjeli.

Da ne bi sve bilo kao po loju, potrudila se moja desetogodišnja nasljednica. Od treće godine je na skijama, a svake godine imamo problem sa ubjeđivanjem da zna skijati. Pola dana smo se borili da koristi padinu za kretanje, a ne štapove. Za to vrijeme Namik i Crni su „štancali“ staze ne bi li ih sve stigli obići prvi dan. Tiha je s ženskim društvom obilazila mnogobrojne grupe mladih Hrvata koji prave svoje prve korake na klizavim letvama, pokušala stati na skije s otkopčanim pancericama, a pokušaje je imala i Kruna koja od slijedeće godine postaje fanatik za skijanje. Patrik je nakon uvodnih spusteva svojom fosnom preuzeo našu internu školu skijanja sa Brunom i Kilicom te utvrđivanje gradiva s Kićom, Robertom i Martinom. Klinci su vrlo brzo savladali tehnike, a naš Kilica je savladao kočenje nosom i stražnjicom. I pored toga se odlučio na avanturu spuštanja do lifta i uz moju budnu pažnju, da ne bi slučajno propustio koju smiješnu situaciju, skijanja na plavim stazama. Valjda se u muci poznaju junaci te je i naš junak ekspresno skonto plug i osnove ravnoteže i bacio čak 4 žice do kraja dana.

Četvrti dan (ponedjeljak)

Jutro ugodno i sunčano. Malo smo okasnili na stazu, tako da su radnici skijališta došli prije nas. Danas nema problema sa nagovaranjem i bez problema špartamo i crvene staze. Skijalište je puno Hrvata i uglavnom razumijemo što ljudi oko nas pričaju. Jedna ekipa se slika i ja se ponudim da preuzmem ulogu „meštra od fotografije“. Mlada dama se nudi da uzvrati uslugu i kroz neobaveznu priču zaključimo da smo mi Bosanci, a da je ona (opet) Kaštelanka. Šu ša, šu ša i nevjerovatan epilog. Aaaaaa Vi ste Čupo! Pa znaaaaam. Ja pratim Dalmacijaski!

Zrinka je i sama nekad napisala nešto za dalski. Čovječe, što je svijet malen... ili je Dalmacijaski veliki?! Uz srdačne pozdrave razilazimo se svako na svoju, od 80 km odlično uređenih staza. Pošto smo cijelo jutro „tuta forzza“ što bi Patrik rekao, pravimo pauzu za umorne noge i zavijajući želudac pa je na red došla Alpska sarma. Mmmmm, što bi onaj slovenski carinik dao da nam se pridruži na istraživanju sastava nadjeva u zamotanom kiselom kupusu. Kako li se na francuskom kaže sarma? 

Vrlo brzo smo opet na stazi i ovaj put umjesto Hani, na lift ide naš Jean-Claude Cilly ili samo Kili od milja. Crni ga ubjeđuje da je isto skijati na plavoj i na crvenoj stazi. Kad smo izašli na vrh i kad je vidio što ga čeka, naš junak je skontao da i nije baš isto, al što je, tu je. Valja se spustit. Sa aspekta iskustva od pola dana skijanja, fantastično je izgledao pokušaj preživljavanja i redovnog zabijanja u cjelac. E tu je Kilica zaslužio medalju za hrabrost. Namik pokušava asistirati pri sigurnom zaustavljanju, a Crni preuzima dirigentsku palicu i manirom iskusnog učitelja objašnjava: „Pari mi da ti to možeš. To je lako. Vidi i ja znam...“ i zuuuum. Iako je pokušao skijati tehnički, iz nekog razloga je i naš junak uradio zuuum... i taj trenutak je bio kraj skijaške karijere za ovu godinu.

Predvečer smo koristili čari finskog tretmana, vrela sauna, hladni snijeg, mlaki bazen.Navečer smo bili na proslavi godišnjice braka kod Cvaje i Marine, a pripadnici GSS-a stanice Travnik imali su intervenciju zbog otečenog koljena.

Peti dan (utorak)

Danas smo na stazi bez Hani. Dobila je laganu temperaturu, a Tiha se ponudila da se djelomično žrtvuje da bi mi iskoristili još jedan prekrasan dan. I pored toga što snijega ima u izobilju, svaku noć topovi dodatno prave nove slojeve i staze izgledaju nedirnuto. Danas skija kompletna ekipa sa Milom, Cvajom i njihovim najbližim. Jedna od staza je zatvorena i pripremljena za trening takmičara. Vođa ekipe je rekao da ne „razumi“ francuski na tabli upozorenja i poveo cijelu ekipu na prvo mjerenje vremena. Danas nema pauze za ručak, skija se do zatvaranja skijališta. Večeras je druženje kod nas uz dalmatinsku spizu i bosansku mezu. Našlo se i halve i ćetenije za zasladit. 

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji