Red Purple Black

Francuski dnevnik (2. dio)

IspisE-mail

TURNO SKIJE U UPOTREBI
Slijedi drugi nastavak o događanjima u Puy Saint Vincentu, koji svake godine pohodi sve više skijaša iz ovih krajeva, zabilježenih Thecupinim perom i fotoaparatima onih koji svoje kartice nisu formatirali i izbrisali.

Šesti dan (srijeda)

Ovo je naš dan. Svi su se čudili zašto nosimo po dva kompleta skija i pancerica. E, ovaj drugi komplet je onaj što može ići uz brdo. Izbjegavamo staze i penjemo se neuređenim dijelovima. Svako malo zastaju oduševljeni freerideri i svašta nešto pitaju. No parlale french... nein šprehe francais... a skonta li više, ruke me zabolješe. Najdraži su mi oni koji samo malo znaju engleski. Malo ja, malo oni i svak na svoju stranu. Nastavljamo uspon i za oko 3 sata izlazimo na završnu kućicu lifta. Slikamo se sa bosanskom zastavom. Ostalo nam je još vrlo malo do vrha. Nisam ni primijetio kada mi je zastava ispala iz džepa, a naleti vjetra su je bez problema odnijeli u dolinu, 2000 metara niže. Kada je neki istraživač, za par tisuća godina pronađe u vječitom ledu, bit će krunski dokaz da je taj dio Alpa nekad bio bosanski teritorij. Vrlo brzo izlazimo na vrh La Pendin, visok 2750m. Slikanje sa svih strana. 

Vjetar nas je brzo potjerao sa vrha. Iako je sunce grijalo punom parom, ruke i noge su nam promrzle. Pokušavamo skijati, ali na uskom, zaleđenom bridu uz jak vjetar to je praktično nemoguće. Borimo se kako znamo i umijemo. 

Dolazimo do cjelca, novog snijega koji nije zaleđen i uz merak se spuštamo do staze. Staza je ograđena užetom i na jednom stubu stoji znak upozorenja i naziv „Horse piste“. -Namik, znaš li šta ovo znaći? -Šta? -Staza za konjine! -Jel ko mi? -Jeste.

Prolazimo ispod užeta i ulazimo u vertikalni, nedirnuti raj, išpartan tek pokojim tragom ekstremnih bordera. To što smo tu radili je više izgledalo na borbu za preživljavanje, nego na skijanje, al je adrenalin udarao u mali mozak. Bilo je to fantastično iskustvo. Svraćamo u brvnaru na stazi na zasluženu pivu i odmor. Puni smo utisaka. 

Kaštelani i Splićani u međuvremenu su skijali, na vježbalištu su se zabavljale Tiha i Hani uživajući u alpskom suncu.

Navečer nam u goste dolazi Berty, Francuz iz susjednog Serre Chevaliere-a sa kojim sam ljetos paragliderom letio iznad Travnika. Oppps, još jedan mali detalj. U izlogu radnje sa skijama našli smo drvene skije u retro folu. Izgledaju skroz cool. Molimo Berty-ja da priupita za cijenu. Dok Namika slikam sa skijama, faca mu se izobličila kao da je vidio sve svoje pretke do 20. koljena, u trenutku kad je naš Francuz saopćio: 1.600 Eura!

Navečer smo pozvani na druženje u susjedni apartman na proslavu Mirjaninog rođendana. Odličan završetak dana.

Sedmi dan (četvrtak)

Ustajemo ranom zorom i pakujemo opremu neophodnu za skijanje u Dvije Alpe (Les Deux Alpes) gdje se nalazi još jedna ekipa iz kaštelanskog ski kluba. Palimo kombi na guranje i opći je stav da on želi ostaviti svoje limove i tapecirung, u svojoj domovini. Sa mukom prolazimo Briancon, najviši europski grad kako Ivana reče. Ipak je odlučio da ostavi kosti tu, na izdisaju je. Vraćamo se nazad. U svoj toj gunguli, ja pravim glupost stoljeća. Pokazujući Patriku aparat, od moguća četiri dugmeta pritisnem peto i formatiram karticu sa svih 300 fotografija i snimaka od šest prethodnih dana. Došlo mi je da plačem ko godina.

Ispostavlja se da kombi nije kriv, nego talijanski „kvalitetni“ diesel. Sa novim gorivom, kombi nas bez problema vraća na naših 1800m. Ostaje nam da još jedan dan provedemo na „našem“ prelijepom skijalištu. 

Osmi dan (petak)

Tijekom noći i jutra palo je metar novog snijega. Nije fer. Što nešto ne propuste preko Alpa na bosanske planine. Kod nas, kažu, samo sumorna kiša pada i gradovi su poplavljeni. Atmosfera je idilična, ko u bajkama. Danas i Hani ide s nama odraditi zadnji dan. Hrvati, naročito Dalmatinci, osim naših, uglavnom ne skijaju jer je snijeg iznenadio domaćine ili iz nekog drugog razloga nisu ispeglali većinu staza tako da se danas vozi po cjelcu, što je raj za nas, ali i Patrika i njegovu dasku. Dotični mladi gospodin nas je još prvih dana zadužio, da zajedno s njim, zadnji dan (a to je danas) uskijamo u kompletnoj opremi u otvoreni bazen kraj staze. Ipak ćemo ostati uskraćeni za to zadovoljstvo, jer je bazen zbog velikih snježnih padavina prekriven plastičnim poklopcem. Ostaje samo skijanje. Staze iznad 2000m su zatvorene i oglašena je opasnost od lavina. U toku dana su se čule detonacije i ostaje da ratraci samo počiste staze. Opasnosti više nema.

Mile je Roberta u snijegu prepoznao po kacigi, ja sam Hani tražio po sjećanju tamo gdje je zadnji put viđena, Bruno i Kićo su na 30m širokoj stazi našli jedno drugo kacigama, ćelo u ćelo, a naš mladi adrenalinac je našao svoju treću ljubav, poslije Ivane i Kiće, snowbike. Treba li naglasiti da je bez ijednog pada skontao tehniku koja nema ama baš nikakve veze sa bilo čime što je do tada probao? Od tada ne spava mirno. Snowbike mu dolazi u snove. Ostaje nam još tužno pakiranje. Skontali smo da nam treba sedam dana samo za početak organizacije, pa onda sedam za organizaciju i zadnjih sedam za ćeifa. E to bi nam bilo taman, valjda.

Deveti dan (subota)

Odjava. Može li se baciti bar još  jedna žica? Moglo bi da skije nisu na dnu. Snijeg neprestano pada, ali su ceste besprijekorno očišćene. Brzo napredujemo, a nakon ulaska u Italiju skontamo da su Talijani šlampavi vozači. Velika većina je krenula na skijanje sa ljetnim gumama. I kao da to nije dosta, nego mrtvi-hladni stanu u svojoj traci i montiraju lance. Nema sklanjanja kraj ceste. Stanje na cesti je arhaično, kako se ko snađe. Silazimo sa planine i snježna mećava se mijenja u dosadnu kišu. Opet dosadni, kišni autoputovi. 

Negdje u Italiji susrećemo Kaštelane iz moto kluba koji idu sa skijanja u Chamroussu. Ako su putovi u Italiji dosadni, onda se dalmatinska magistrala pokazala vrlo interesantnom. Grmljavina, grad, jezera na cesti, ludi vozači autobusa, mokre i utrnjene noge u kombiju ( tome su krive sanjke)…Iza ponoći smo u Kaštelima i rezimiramo: malo manje od devet dana izbivanja iz kuće, šest punih dana skijanja od čega tri sunčana, dva oblačna i jedan pod snježnim pahuljama. Odličan doživljaj na stazama, dobro druženje, nepoželjne sitnice koje nam nisu pokvarile užitak… Cijena i ne tako glamurozna, put, smještaj ski pass oko 1.800 kuna, hrana u vlastitom aranžmanu i sitnice bez kojih se ne može oko 400 kuna, poneko pivo, kava i sok na stazi dodatnih 200 kuna pa nas je doživljaj za pamćenje koštao za svakog ukupno 2.400 kuna. Suveniri, razglednice i ostali materijalni dokazi još poneki dodatni euro, ali to je neka druga priča.

Deseti dan (nedjelja)

Kišno jutro. Domaćini idu izabrati novog hrvatskog Stipu, a mi pretovaramo opremu. Dogovorili smo gradelanje, ali vrijeme je tmurno. Odlazimo u restoran da sa prijateljima utolimo tugu u dalmatinskim specijalitetima. Tu nam se pridružuju Gorann sa porodicom i Nina, naši vrijedni forumaši. More je na ivici mola, samo što se nije izlilo na rivu. Pa zar je palo toliko kiše da je i more napunila?

Pozdravljamo se sa prijateljima i napuštamo Dalmaciju. Ostaje nam DalmacijaSKI, a možda se i vidimo na nekoj od bosanskih planina, samo dok Francuzi propuste malo snijega preko Alpa.

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji