Red Purple Black

Dalmacija skija na umjetnom snijegu

IspisE-mail

JEDINO SKIJALIŠTE U BIH NA KOJEM SU SE UMJESTO U BOGA UZDALI U SNJEŽNE TOPOVE
Pitao Kuprešak Dalmatinca kako je rodilo grožđe, a ovaj mu reče: “Ko je poliva i štrca – dobro, ko se samo uzda u Boga, odnija ga đava.”

 

Sada baš tako stoje stvari sa skijalištima u BiH. Na Vlašiću, Bjelašnici, Jahorini, Blidinju, Rostovu… uzdali se da će za Novu godinu napadati veliki snijeg na kojemu će se ljubitelji skijanja razonoditi i donijeti velike novce. A snijega palo tek toliko da ukrasi krajolik.
s16

No vlasnik Zimskog sportskog centra “Adria-ski” Zvonko Bagarić nije samo molio Boga da padne snijeg: on je u posljednje dvije godine napravio jezero, doveo vodu na staze, ugradio crpke i naprave što prave umjetni snijeg, pa već mjesec dana „štrca i poliva“, tako da sada u cijeloj državi radi samo njegovo skijalište. Sve četiri staze ukupne dužine 12 kilometara.

A na njima i okolo njih na tisuće gostiju. Jedni se spuštaju velikim brzinama, drugi tek uče skijanje uz pomoć učitelja, treći se sanjkaju, četvrti čuvaju djecu u kolicima…


Najviše Dalmatinaca

Premda 90 posto gostiju čine Dalmatinci, prvo sam naletio na Hercegovce. Pa mi se javi poznati kirurg dr. Ostojić koji ovdje dolazi s društvom i obitelji svake godine. Onda se zaustavim kod jedne vesele družine pokraj ski-lifta gdje je Branimir slikao dijete u kolicima. Kad tamo, i oni Hercegovci. Jedna mlada žena čudi se kako je se ne sjećam.

– Ja sam Spomenka - veli ona pokrivajući dijete u kolicima.

– Ona je kći političara Bože Ljubića - ubaci se nečiji glas.

Tada se sjetih da sam Spomenku upoznao kod dr. Josipa Petrovića u Mesihovini. Vele da je u kolicima njezin jednogodišnji sin Petar.

Znajući da Hercegovke daju sinovima ime u didovo, pitam Spomenku kako to da se mali ne zove Bože i po kome mu je dala ime.

– Po tebi - kikoće se Spomenka, a i ostali. Baš je malom dala lijepo ime.

– Mi smo Dalmatinci! - doviknu glas iz skupine pokraj nas.

Pa se namjestiše za snimanje i predstaviše: Ante, Ena Damira, Stipe, Ivan, Ljuba i Tonka.

– Mi smo đaci i studenti od Trogira do Splita - veli njihov glasnogovornik Ante.

- Prijatelji smo, pa je pao dogovor da Novu godinu dočekamo u Kupresu. Baš je sjajno, vrijeme odlično, snijega na stazama izobilje… Zakupili smo kat kuće u Kupresu, tamo kod Centra Baković, a iznad nas su Šibenčani.

– Gdje je gazda? - pitam veselu mlađariju. – Gazda ne voli da mu se spominje ime, a on je u garaži. Isto ka što naši izdaju sobe, pa lito provedu u garaži, tako je i ovdi.

– Uslikajte i nas za “Slobodnu”! - viče skupina mlađarije pokraj nas.

Pa nabrojiše imena: Marija, Jakov, Barbara, Lovrana, Ena, Josipa, Ante i Ivan. Svi iz Splita.

– Naš gazda radi u Njemačkoj, a kuću smo unajmili preko interneta - veli Jakov.

- Ostajemo dva dana, a Novu dočekujemo na gradskom trgu u Kupresu.

Doček na Trgu

s15

Trg u Kupresu bio je za Novu prepun Dalmatinaca. Ali znam da je na Rivi u Splitu bilo jako puno mladeži iz Livna, Tomislavgrada, Kupresa. Moja kći je bila među njima. Kad je rekla da će za doček Nove u Split, prepao sam se da neće tražiti novac za hotel „Lav“. Kad je spomenula Rivu, malo mi je laknulo. Znajući da je Split zimi najhladnije mjesto, a Kupres najtoplije u Europi, pitam mlade Splićane kako se griju.

– Sjajno nam je grijanje - veli Ante.

- Joj, gazda ima puno drva, dobru peć, a nama kazao da ložimo koliko hoćemo.

Jasno, zima je svuda zima, čak i u Dalmaciji, ali je razlika u ogrjevu golema. Kuprešaci nabavljaju drva u šleperima, a Splićani u vrećama. Pa nije čudno da iziđu na Rivu čim ugrije sunce. Toplije im vani nego unutra. Za razliku od Kupresa, gdje je užitak s minus petnaest ući u toplu kuću.

Jedan visoki gospodin učinio mi se poznat. Kad tamo, bivši košarkaš Teo Čizmić sa suprugom Majom i djecom Leom i Sanjom.

– Došli smo prvi put, tek prije sat vremena - veli Teo.

– A pogledajte, Sanja i Leo već proskijali. Idu polako, ali se drže. Sportski geni - veli Maja.

- Pojma nismo imali da je Kupres ovako krasan. A tako blizu. Bože moj, naši idu u Austriju, Švicarsku…

A ovdje imaju sve – iznajmljivanje skija i opreme, učitelj skijanja, hotel, grad….

Evo, našu djecu obučava Ante Čolić iz Kupresa, a studira u Splitu. Ivica Radan iz Splita jedan je od 800 Dalmatinaca od Dubrovnika do Zadra koji je ovdje sagradio vikendicu. Ma, pravu kuću u kojoj smo, osim Ivice i njegove supruge Čedne, zatekli kćerku im Ivanku i zeta Marija Ivića s dvoje djece. Sutra dolaze još zet Tonči u kćer Zrinka, te sin Andrija.

– Nikada nisam zažalio što sam ovdje investira novce za vikendicu, veli Ivan. Ne samo zbog zime i skijanja, nego i radi ljeta, kad u Splitu ne možeš disati, a ovdje milina. A unučad! Samo im Kupres u glavi. Meni osobno ne triba skijanje, nego ova arija, ovo sunce, snig… I društvo.

Ja sam ovdje upozna više Splićana nego u Splitu. Kupres ima turističku tradiciju i to se vidi na svakom koraku – od posluge do trgovaca i običnog puka koji cijeni gosta. Trenutno je Kupres prebukiran. Vidio sam tu Praliju i neke nogometaše Hajduka, ministra branitelja Tomislava Ivića, gradonačelnika Dubrovnika Andru Vlahušića… I premda do temelja srušen u ratu, Kupres sada slovi za najperspektivnije mjesto u Herceg-bosanskoj županiji.

Opstali uz teške muke

– Mi smo opstali uz teške muke, kaže direktor ZSC Adria-ski Zvonko Bagarić Ćagić.

Ali se mora znati da bi svi smještajni kapaciteti bili prazni, da nije naše investicije, da nije skijalište u pogodnu. Zato držim da bi vlast trebala dati poticaje ovoj djelatnosti.

Uistinu, Kupres najviše zaradi na turizmu. Za izgradnju tisuću kuća i vikendica uloženi su milijuni, zaradili su proizvođači građevinskog materijala, trgovci, izvođači radova, poljoprivredni proizvođači…

Da nije turizma, u selo Malovan se zacijelo ne bi vratio Vukan Marijić i drugi izbjegli Srbi koji prodaju svoje proizvode na pultovima uz magistralu niže sela.

– Prodajem svoj sir, svoj kajmak, med, sirupe od planinskog bilja… I od toga živim. Da nije Dalmatinaca, ne bi mogo nikom prodat, kaže Vukan, hvaleći sir Nataši i Siniši iz Splita.

Pošto je hladno, Vukan je napravio malu kućicu i u nju stavio peć. Baš zanimljivo vidjeti na zimskom suncu dim iz dimnjaka te bude. Kao u crtiću.

– Znamo mi za Vukana, već dvi godine nabavljamo od njega razne vrste sireva, veli Nataša. Da nisu kvalitetni, ne bi ih kupovali. Kupres i Bagarići uzdaju se u Boga, ali također u se i u svoje kljuse. No kljuse je ove godine, čini se, doraslo do konja vilenoga.

s3

 

s4

s5

s6

s7

s8

s9

s10

s12

s13

s14

s17

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji