Red Purple Black

Reportaža: Nemamo za fliper al smo bili u svemiru

IspisE-mail

sSKIJAŠKA PRIČA IZ AUSTRIJE
Skijanje je skup sport, ali pare za to nikad nisu bile problem jer para nema! No,kako je meni skijanje najvažnija stvar na svijetu, odmah nakon Leonarda Di Caprija i mog psa, i mijenjala bih mjesec dana mora za tjedan dana planine bez puno razmišljanja, tako se uvijek nađe i sredstava - štedi se. Uštedjela ja tako i ove godine za tjedan dana Bad Kleinkirchheima s mužem, jer ionako smo sredinom siječnja morali nekako proslaviti devet mjeseci braka, romantične večere po zagrebačkim fast foodovima su nam već dosadile, a na kraju i kebab je puno bolji u austrijskoj Billi.

 

Stigli mi tako 8. siječnja u Bad našim malim autićem u koji smo jedva ugurali njegov snowboard i moje skije. Naime, ne vjerujemo u nosače skija zbog toga što nam nikada ništa dobro nisu donijeli osim suza i bijesa, jer su nam ih neki banditi ukrali jedan i pol put: jednom su uspjeli, a drugi put su ih samo potrgali.

s1

Apartman je bio odličan - samo što je kuhinja bila premalena za dvije osobe, zidove su krasile seljačke slike s motivima divljeg zapada, a vlasnik kojeg smo nazvali „djed“ inzistirao je da pri svakom ulasku u kuću obujemo njihove papuče, prema slobodnoj procjeni, stare dvadesetak godina koje je prije nas nosilo najmanje 67 osoba! No, sniježnom konju se ne gleda u zube pa tako nismo istovremeno boravili u kuhinji, ispred slika smo prolazili žmirečki, a djedove papuče smo više ili manje uspješno eskivirali pretrčavanjem pored porte.
Da ne duljim s dosadnim pričama o namještaju i papučama, krećem na akciju, odnosno - zgode i nezgode (kako se to popularno kaže u isfuranim pripovjestima). Već prvu večer bilo je vrlo uzbudljivo - u negativnom smislu. Prvo smo, kao pravi Balkanci, prešli cijelo selo da nađemo kafić u kojem je dozvoljeno pušenje, no to nije previše bitno za priču. Bitno je to da su nas u pušačkom kafiću već u prvih pola sata boravka pijani Austrijanci htjeli tući ''jer smo Talijani'', što smo shvatili kao veliki kompliment i pripisali to našem sofisticiranom modnom ukusu (ah!) te zbrisali u djedov apartman.

Meningitis u tajicama

Izvan djedovog apartmana i kafića, dakle na planini, stvari su se odvijale kao u bajci! Prvo me počela stravično boljeti glava - od kostiju lubanje, očnih duplji pa sve do mozga te sam si dijagnosticirala meningitis. Na sreću, uspostavilo se da me lubanja boli zbog premale kacige koju mi je vješto u jednom zagrebačkom dućanu uvalio podli prodavač uz obrazloženje da ne postoje veće kacige i da mi se samo čini da je malo premala, što sam ja, onako u maniri pušioničarske plavuše i popušila jer, na kraju, nikad prije nisam imala kacigu. Po povratku u Zagreb pokušala sam zamijeniti kacigu, ali su me lijepo otpravili doma zaklinjući se da nikad, barem ne za ovog života, nisu prodavali taj model kacige jer se isti prodaje samo u Sloveniji, što je bila prljava i podla laž podmuklih trgovaca, no o tome drugom prilikom u rubrici ''Prijevare, laži i videovrpce''.

s2

Nakon što smo meni rentali normalnu kacigu za odrasle ljude, a ne za djecu i malene patuljke, mom voljenom mužu pukao je vez na boardu. Dapače, izgubio ga je negdje na sedežnici!? Naravno, morali smo mu rentati board što nam se jako svidjelo jer smo stvarno u opasnoj lovi i ako netko treba para može se slobodno javiti nama (čitaj: nemamo ni za fliper, ali idemo u svemir - ma što to značilo). Malo kasnije, baš kad smo pomislili da više ništa ne može poći po zlu, meni se upalio nokat na nozi jer sam obukla previše čarapa zbog nedostatka vjere u snagu samo skijaških čarapa od 169, 99 kn. Taj problem uspješno smo rješavali djedovom rakijom od 122 % alkohola koju smo našli u apartmanu - prijala je i mom prstu, a i našim želucima nakon predoziranja kobasicama na planini!

s3

Važno je naglasiti da je muž još prije polaska u Zagrebu, svom snagom baš onako muški kategorički odbijao tajice jer je to za curice i Robina Hooda, no na planini je shvatio da su mu prijeko potrebne te ih želio kupiti. Ja, stroga kakva jesam (zbog čega ću biti odlična majka jednom u dalekoj budućnosti) zabranila sam mu kupnju tajica iako smo stvarno u opasnim bilionima kako sam već naglasila te je ispod hlača morao nositi piđamu koju smo od milja zvali ''piđamica'': ''Ljubavi, viri ti piđamica, baš slatko!'' No, kako je on opasni snowboarder koji u danu padne samo 48 puta, piđamica je bila mokra i zaleđena samo četiri sata dnevno pa nije bilo opasnosti od upale bubrega.

Nadalje, jednog popodneva za vrijeme spuštanja po ledenim pločama zvanim Franz Klammer (poznati crni spust), muž je našao zaleđeni iPhone 4G. Ooo, kakva je to sreća bila! Zaradili smo na skijanju! No, kako smo oboje vrlo pošteni, a uz to i veliki trtaroši u strahu od Pakla, za vrijeme rasprave je li opasno i protuzakonito zadržati iPhone, toliko smo se naživcirali da smo ga bacili u šumu polarnim medvjedima i yetijima! Bravo mi! To je bio potez godine, ako čak ne i života!

s4

Da ne duljim, na skijanju je bilo prekrasno! Prilažem nekoliko fotografija da dočaram atmosferu. Nadam se da ste se i vi odlično proveli na svom skijanju i da niste bacili iPhone u šumu. Pozdrav!

s5

s6

s7

s8

s9

s10

s11

 

   
SPONZORI
   

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji