Red Purple Black

Puy St. Vincent - Sedam dana u snježnom raju

IspisE-mail

altDNEVNIK JEDNE REKREATIVKE III
Već nekoliko godina, onaj hrvatski skijaški tjedan provodila sam uživajući u samoći doma, dok je ostatak obitelji redovno skijao na nekom od skijališta u Francuskoj. Kako sam se ove godine, pri kraju ljeta, počela predomišljati o tome pridružiti im se ili ne, iskoristili su moju kolebljivost i doslovno umjesto mene donijeli odluku: Ideš.

Potajno sam se nadala da će me ipak nešto spriječiti te sam čak pokušala nagovoriti i glavu kuće da ostanemo doma i pustimo mlade da putuju sami, pa sam mu redovno pokazivala zabilježene centimetre friškog snijega na Kupresu i Vlašiću, a sve bi popratila riječima: „Možemo se ovamo zaletit na dan-dva, bit će dovoljno“. No on kao da je bio opsjednut, svaki razgovor započinjao je i završavao Francuskom i obećanjem da sigurno neću požaliti.

I tako bez mnogo izbora, jer me je jedino nekakva gripa iz ovog mogla izvući, i ja sam se odmah drugi dan u ovoj godini našla na putu prema zapadu.

alt

Cesta duga 15 sati

I dok smo po Splitu ukrcavali posadu koja putuje sa nama, pomalo me je hvatala ona pozitivna putnička groznica, osjećaj da idem u nešto nepoznato, ali lijepo i na sreću držala me cijelim putom, bez obzira na neispavanost, buru na Jadranskoj magistrali i gužve na auto putu oko Milana.

Da put ne bude samo truckanje i prežderavanje sendvičima pobrinuli su se naši Kaštelani, predvođeni Draškom i Zdenkom, s kojima smo se redovno čuli telefonom: „gdje ste sad vi?“, ali i susreli na nekim odmorištima. Izvještaj o tome koliko smo udaljeni jedni od drugih podnosili smo i našim mladima u drugom automobilu, kao i prijateljima Mili i Cvaji, koji su me ove godine iznenadili i umjesto na Kupres i Kronplatz odlučili svoje obitelji povesti u francusku ekspediciju.

Ono što najviše volim u cijeloj priči, snijeg, pratio nas je većinu puta i to od Rijeke pa kroz cijelu Italiju, a kada smo nakon Torina ugledali Alpe, mom zadovoljstvu nije bilo kraja, sve bijelo i kao da sam dio nekog dokumentarnog filma Stipe Božića, a nakon punih 15 sati vožnje stigli smo na odredište.

alt

Skijanje, spavanje, skijanje…

Apartmansko naselje na 1800 metara u Puy St. Vincentu naprosto me oborilo s nogu. Ljubazni Francuzi koji nemaju pojma niti jedan jezik osim materinjeg, zanimljivi Zagrebčani koji su organizirano došli s nekoliko autobusa, još zanimljiviji Mađari, veseli Slovenci koji su se zabavljali izrađujući slike u snijegu i uz nas još nešto Dalmatinaca, činili su glavninu gostiju. Nekim izračunima došli smo do brojke i od oko tri tisuće skijaša u apartmanima i hotelima na 1800, 1600 i 1400 metara, a gužve nigdje.

Apartmani solidni, unutarnji i vanjski bazeni za kupanje, poneka sauna, kafić za popiti kavu, jedna mala trgovina i nešto veći market do kojeg smo morali pješačiti, ljekarna i još poneki potrebni objekt, predivna priroda te ono što je bilo najvažnije, 80 kilometara izvrsno uređenih staza, od crne i crvene do zelene i plave, na koje stižeš čim izađeš iz apartmana, nekoliko žičara i vučnica, vježbališta za one najmlađe, ali i starije neznalice, sve skupa za ocjenu deset. Dio naše posade, kojima je ovo bio prvi susret sa ovakvim skijalištem, zabrinuli su se zbog nedostatka zabavnih sadržaja, no brzo su otkrili da nakon cijelog dana na skijama, najbolja zabava upravo je spavanje.

alt

Oni proskijali, ja se švercala

Troje klinaca od četiri do osam godina, koji su bili s nama, kao i dvoje mladih kojima je ovo bio prvi pravi susret sa bilo kakvim skijalištem, na zadovoljstvo svih nas savladali su osnove skijanja u samo dva dana, tako da su zadnji dan svi oni prošli većinu staza bez obzira na težinu. Naša najmlađa članica obitelji, koja je prvi put stala na skije na Kupresu kada je tek navršila dvije godine, ovdje je postala pravi stručnjak. S mamom i tatom, tipično za četverogodišnjake, neustrašivo je prošla sve plave i zelene staze pa i neku crvenu, a ja kao prava baka bila sam ponosna i uz to sretna da prateći nju nitko ne prati mene i moje vratolomije. Jer moje se skijanje i ovaj put, uglavnom svodilo opet na laki teren, padanje, igranje na dječjem vježbalištu i stalno otkopčavanje i zakopčavanje pancerica koje žuljaju i to uglavnom u ranim jutarnjim satima kada se većina skijaša tek budi. Unatoč svemu, odnosno malom broju sati provedenih u skijanju, uživala sam pa čak i kad sam glumila kućnu pomoćnicu, pripremala ručak ili pekla palačinke za večeru. 

alt

Francuski kruh i hrvatska sarma

A ovih smo dana jeli svašta. Baš poput većine turista sa sjevera koji ljeti dolaze kod nas i mi smo većinu hrane nosili iz Dalmacije iako su nam je mogli oduzeti na granici da su kojim slučajem osjetili miris sarmi koje nam je za ovaj put pripremili baka Dragica. A uz svu domaću spizu i vino iz Potravlja odlično je pasao pravi francuski kruh kojeg je svaki dan bilo u neograničenim količinama. Cijeli kat naše rezidencije tako je često mirisao na pekaru ili dalmatinske kale u kojima se upravo kuha šalša.

Iako daleko od Dalmacije, morali smo donijeti njen dašak i ovdje, a uz sve to često bi nam dobro došla i partija briškule i trešete čime smo se ponovo vratili onim dobrim starim običajima druženja na što smo već pomalo, zatrpani obvezama, zaboravili.

alt

Mediji, forum i blaga depresija

Nažalost, guštanje u snijegu trajalo je samo sedam dana pa je mene, po povratku kući, uhvatila blaga depresija zbog povratka u svakodnevicu. Iako sam se teško odlučila na ovaj put, na kraju nisam požalila. I kako to već biva, uzela sam vrtjeti novine koje su nam prijatelji čuvali kako bi vidjela što se važno u međuvremenu događalo. I onda osim depresije pojavi se ljutnja. Desetak tekstova vezanih uz skijanje preko granice, u svima svojevrsne optužbe na račun skijaša koji putuju dalje i slične bedastoće. Glava kuće me smiruje i kaže mi kako moram pozitivno gledati na činjenicu da smo sada elita i da ovako dokazujemo svoju financijsku moć. I zamislim se, petoro ljudi idu na put u starom kombiju, jedu domaću spizu, nađu apartman za osam osoba za 400 E, plate ski pass po 100 E i popiju koju kavu za 3 E i sve u svemu njih petoro potroše za cijeli užitak oko 12 tisuća kuna, oni su elita; možda u nekoj državi kojoj ime ne znam napisati. Zašto se ne napada one koji dolaze svakog ljeta na more, ostaju petnaest dana, troše dva puta više jer je i zabave više i da ne nabrajam. Možda zato što većina novinara koji o ovome pišu ili potječu iz krajeva gdje je normalno ići na more ili im snijeg ne predstavlja ništa. 

No razveselio me pogled na ove stranice i depresija mi je nestala čitajući što rade Mimi, Nina, Droja, Čupo, Borat, Ro, Beni, Jasmin i ostala ekipa koja će mi nadam se uveseljavati i slijedeće zimske večeri, ali i davati mi korisne informacije, koje ću ja potom mudro prosipati svojim ukućanima. 

Francuska je iza mene, ali se nadam da će ove zime biti još mnogo snijega i vikenda za posjet i „našim“ skijalištima, a tko zna, možda saznam i kako u stvarnosti izgledaju „prijatelji“ forumaši i zajedno savladamo neku neuređenu stazu na Vlašiću, čekamo u gužvi za dvosjed na Kupresu ili jednostavno zajednički popijemo nešto jeftiniju kavu.

alt

alt

alt

alt

alt

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji